Na ovom drevnom groblju, odmah iznad ruske granice sa susjednom Gruzijom, leži sahranjeno više od 10.000 ljudi, većinom sahranjenih u odjeći i sa ličnim stvarima.

Foto: Pixabay

Vjerovanje lokalnog stanovništva da ko jednom uđe u Dargavs, odatle se više ne vraća živ, nije jedina zagonetka koja okružuje ovo sablasno groblje, a istoričari postupno otkrivaju sve njegove tajne.

Još od 16. vijeka, ovaj prostor obradive zemlje na jugu Rusije korišten je kao mjesto sahranjivanja, navodi BBC.

Prema jednoj od teorija, nakon tatarske invazije i pustošenja ovih prostora tokom 13. vijeka, lokalno stanovništvo koje je živjelo u ovoj 17 km dugoj ravnici na Kavkazu, počelo je s gradnjom grobnica iznad zemlje u nastojanju da uštedi dragocjen obradivi prostor.

Druga teorija "grad mrtvih" povezuje s indo-iranskom tradicijom koju su uspostavili Sarmati, naseljavajući tokom svojih migracija južne ruske krajeve, a koja podrazumijeva sahranjivanje mrtvih iznad zemlje iz poštovanja prema njoj.

Danas, ovaj lokalitet obuhvata 99 izuzetno očuvanih grobnica, zakrivljenih krovova i s po jednim prozorom, gdje u svakoj od njih leži po 100 sahranjenih tijela.

Istorijski podaci o velikoj epidemiji kuge, koja je tokom 17. i 18. vijeka zahvatila regiju, sadrže i priče o stanovništvu Dargavsa, koje se skrivalo u ove nadzemne kripte, kao neku vrstu karantene za zaražene, i tu čekalo svoju smrt.

Neka od tijela sahranjena su u drvenim kovčezima koji oblikom podsjećaju na čamce, dok su pokraj jednog tijela otkrivena čak i vesla. Kako u blizini nema plovnih rijeka, istorilari smatraju da je lokalno stanovništvo vjerovalo kako pokojnik mora preći rijeku kako bi stigao u Raj.

I dok turisti u velikom broju posjećuju ovo groblje koje se prostire na 1.5 hektara kako bi vidjeli primjere izvanredno očuvane srednjovjekovne arhitekture, istoričarka Luidmila Gaboeva smatra da ljudi koji dolaze iz strahopoštovanja prema ovo mjestu pronađu još nešto osim njegove ljepote - pomirenje s vječitim strahom od smrti.