Ovo je katastrofa. Tutin je postao crna tačka u Srbiji još početkom juna, ali niko o tome niti je javljao niti izvještavao, kazala je za Nova.rs laborantkinja Dženeta Agović, koja se već 18 dana bori sa teškom upalom pluća, kao i njenih 650 sugrađana.

 

Tutin, Foto: wikipedia.org

Agović kaže da neće biti osobe u Tutinu koja neće biti zaražena.

“Ja radim u laboratoriji, tamo sam se i zarazila. Mislim da Tutin nije bio spreman za ovako nešto. U početku smo mnogo stradali, puno pacijenata je otišlo dalje, ali ih je mnogo i umrlo u Pazaru i Kragujevcu. Nema osobe koja nije izgubila nekog. Majka moje drugarice je nedavno preminula, a prije toga se sigurno jedno deset dana “vrtjela” po našem Domu zdravlja, da bi na kraju umrla u Kragujevcu. Istovremeno, drugarica se i sama zarazila i bila je smještena na Infektivnom odjeljenju u Novom Pazaru. Majka joj je umrla, ona nije mogla da joj bude ni na sahrani, niti je znala kada je umrla, jer su njih dvije same u porodici. Teške su ovo sudbine, jako. Ovaj kovid nas je razorio“, rekla je Dženeta.

Kako je za Nova.rs ranije izjavio dr Denis Ademović iz tutinskog Doma zdravlja, “samo po rendgenskim snimcima, koji su urađeni, sa potvrđenim pneumonijama imamo 790 oboljelih ljudi”, a od toga je “prikazano samo 91”.

“Ja sam 15. juna dobila simptome, temperature, groznicu, nisam mogla na nogama da stojim… Predugo sam bolesna. Od juče primam četiri longacefa dnevno, a normalno je jedan. I još uvijek imam upalu pluća, CRP mi je pozitivan, gušenja… sve me je ščepalo. U Pazaru su mi rekli da nemam gdje, u Tutinu nemamo gdje, tako da idem na terapiju, a uveče sam i sama sebe “bockala” kod kuće i uključivala infuziju, jer ne mogu da idem u bolnicu. Ovo mi je 17. dan i sada mogu reći da mi se čini da mi je malo bolje. Uz neku terapiju koja je kao atomska bomba, upristojila sam se. Ovo je njeverovatno“, rekla je Agović.

Kako kaže, većina njih se liječi kod kuće, s tim što i po nekoliko puta dnevno idu u kovid bolnicu u sklopu Doma zdravlja Tutin na terapiju.

“Nevjerovatno je kako se mi brzo naviknemo, kako brzo normalizujemo loše stanje i počnemo da se ponašamo kao da je to normalno. Postalo nam je normalno da su nam puni bolnički hodnici, da ne znamo gdje da se obratimo, da ljudi imaju bolesnike kod kuće koji su srčani bolesnici, zaraženi i da ne znaju kome da se obrate. Toliko je jedna bezumna situacija, još je luđe što smo je mi prihvatili kao normalnu, pa se sve fino pozdravljamo kada se sretnemo ispred rendgena, pa ispred kovid ambulante, pa kad primamo infuzije… pričamo svoje muke i poznati i nepoznati“, kaže Agović.

Ističe da puno njenih sugrađana nije tražilo ljekarsku pomoć, dok već nije bilo kasno ili su već imali teške kliničke slike.

“Mnogo je onih koji uopšte ne dođu do bolnice. Pitaju u apotekama šta da uzmu za roditelje, opisuju simptome… Prije neki dan sam se slučajno zatekla i umiješala u razgovor, gdje sam zamolila čovjeka da odvede roditelje ljekaru. Nažalost, sada je već sve toliko eskaliralo, da nema porodice koja nije izgubila nekog“, kaže Dženeta.

Napominje da je Tutin uvijek bio nekako “na kraju svijeta”, izolovan i zaboravljen od svih, i prije epidemije.

“Ovdje nikad niko ne svraća. O nama se nikad ne piše, odavde ništa ne može da se čuje, ovdje ništa ne dolazi, ovdje nema da čovjek prođe kroz Tutin, već samo namjerno ako dođe. Naši ljudi nemaju gdje da odu“, zaključila je Agović.