"I opet jesen. Opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću, i opet stare crne slutnje. I opet- sam si, Nikoliću."

Foto: Kolektiv.me

Vitomir Vito Nikolić bio je crnogorski pejsnik i novinar - porijeklom iz Nikšića, rođen je 1934. godine u Mostaru.

Nakon rata, Nikolić je živio u sirotištu sve do svoje 18 godine. 

Prve knjige poezije koje Vito Nikolić objavljuje su: Drumovanja i Sunce, hladno mi je.

Priređivao je ponekad književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je svojim stihovima znao da razgali. Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. 

Pored gore navedenih objavio je još i knjige: Stihovi - 1981. Stare i nove pjesme - 1991. (objavio Rajko Babović); Posljednja pjesma - 1994. Nedjelja u gradu N - 1997. Dobri duh Nikšića, Rekvijum za skitača...

“Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih”, govorio je nekad Vito.

Preminuo je u snu, u svom stanu u Podgorici 1994. godine.

Crnogorskom Jesenjinu, kako su često nazivali Nikolića, Nikšićani su posvetili mural koji danas krasi Institut za crnu metalurgiju u ovom gradu.

Foto: Kolektiv.me

Pismo učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Vitomir Vito Nikolić