Na današnji dan, 28. decembra 1610. godine u Popovom polju u Hercegovini rođen je Stojan Jovanović, episkop zahumski, Sveti Vasilije Ostroški.

Foto: Televizija Hram/YouTube screenshot

Prema predanju, došao je u Crnu Goru kao jeromonah i nakon kratkog boravka vratio se u Hercegovinu, a potom otputovao u Rusiju. Iz Rusije je donio bogate darove u knjigama, crkvenim stvarima i novac koji će podijeliti sirotinji. Pred turskim nasiljem ponovo je napustio Hercegovinu i godinu dana proveo u Hilandaru.

U Onogošt je došao 1651. godine, ali je i taj grad morao da napusti i potraži utočište u Ostroškoj pećini isposnici, gdje je ostao do smrti. Ne samo rođenje, djetinjstvo i mladost, nego i mnoge kasnije godine života Svetoga Vasilija, dopuštenjem Božijim, ostadoše skriveni u vremenu, tek nejasno naslutljivi iz starih zapisa i, ponajviše, iz narodnog predanja. Zemlja rođenja Svetiteljevog – Hercegovina, zemlja je krševita, sva od uvala, vrtača, škrapa, vodoplavnih polja. Mjesto njegovog rođenja je selo Mrkonjići, a širi zavičaj – vodoplavno Popovo Polje.

Stojanovi roditelji, koji poslije njega, izgleda, djece više nijesu imali, nad svojim jedincem bdjeli su kao nad najvećim blagom. Mali Stojan odrastao je najviše uz majku, ćutljivu i blagočestivu domodržnicu Anu, „onu kojoj se Bog smilovao“, kako joj i ime kazuje. U onim vremenima oskudice i čestih gladi i boleština, mali Stojan zacijelo često bijaše u prilici da bude svjedok i majčine sastradalne ljubavi prema bližnjima i mnogog dobročinstva, naročito prema ništima i ubogima, koji se nezaboravno utisnuše u njegovu djetinju duševnost. Svoj veliki dug i najtopliju ljubav prema majki, kraj koje provede svega dvanaestak godina svoga života i koja mu svojom tihom ljubavlju otvori srce i ispuni ga strahom Božijim, potonji Ostroški Čudotvorac nosaše u srcu vječno, sa neizmjernom blagodarnošću, sa zahvalnošću tolikom da je, dopuštenjem Božijim, gotovo tri vijeka poslije svoga upokojenja, u čudesnom javljanju otkrio njen zaboravljeni i zakorovljeni grob bez biljega pred crkvom Svetog Nikole u Mrkonjićima jednom bogobojažljivom mještaninu i predao mu ga na brigu, a ovaj ga je nakon godinu dana ukrasio dostojnim spomenikom, piše svetigora.com.

O mladome Stojanu Petrovome Jovanoviću, pak, narod hercegovački pripovijedaše da bijaše ukras cijelog sela, marljivi poslenik i prvi u svakoj vrlini – u pobožnosti, dobroti, darežljivosti i lijepom vladanju. Iz straha da im Turci ne povedu sina u janjičare, brižni roditelji Petar i Ana, uprkos svoj svojoj ljubavi prema sinu jedincu ili upravo zbog nje, svjesni opasnosti, a znajući koliko je sam Stojan volio Crkvu Božiju, odluče da svoga jedinca privedu i svojim roditeljskim blagoslovom na put monaškog iskušeništva isprate u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Zavali. Tako Stojan Jovanović od najranije mladosti, računa se – u uzrastu od oko 11 godina, postade manastirski đak i kao iskušenik nađe se pod budnim okom i duhovnim rukovodstvom igumana Serafima Zavalca.

Nakon nekoliko godina provedenih u Zavali, Stojan nastavi iskušeništvo u Tvrdošu. Smatra se da je monaški čin sa imenom Vasilije, i poslije izvjesnog vremena postriženje u đakonski, a kasnije i u sveštenički čin mogao primiti, najkasnije do proljeća 1635. godine.Svečani čin hirotonije arhimandrita Tvrdoškog Vasilija za mitropolita Zapadnohercegovačkog sveštenodejstvova patrijarh Pajsije na Preobraženje Gospodnje 1638. godine.

"Zapadna Hercegovina bila je izložena najtežim nevoljama ratnog vremena, u kome je neprijatelj nanosio strašne udarce, a razna kolebanja i ljudske slabosti, koje se u ovako kritičnim vremenima najbolje ispoljavaju, zagorčavale su i onako tešku situaciju u narodu. Zbog nesnosnih pakosti nanošenih mu sa svake strane, a i zbog opasnosti od unijaćenja i turčenja, Sveti Vasilije nakon Tvrdoša i prigradskog manastira kod Onogošta pređe u Ostrog, gdje kao pokretač obnove ostroške obitelji sav svoj imetak stavi u službu njenog daljeg izgrađivanja i utvrđivanja. Asketsko podvizavanje pod Ostrogom Svetog Vasilija nije odvojilo od njegovog staranja za svoju pastvu, niti od njegovih brojnih arhijerejskih dužnosti. Naprotiv, njegov podvižnički život još više je razvio narodno poštovanje prema njemu. Svetiteljski život i neumorni rad Svetog Vasilija stvorili su mu ogroman ugled među savremenicima. Narod Crne Gore i Hercegovine poštovao ga je kao Božijeg čovjeka poslanog radi spasenja svoga roda".