Prvu zbirku pesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srpske književne zadruge, kao i dvije knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pjesme u prozi – Plave legende i Pjesme.

Foto: Ilustracija, Unsplash

Jovan Dučić je bio najznačajniji pjesnik srpskog modernizma i najznačajniji liričar zlatnog doba srpske književnosti.

Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srpske književne zadruge, kao i dvije knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pjesme u prozi – Plave legende i Pjesme.

Najpoznatije pjesme su mu: Pjesma ženi, Jablanovi, Zalazak sunca, Refren, Susret, Poezija, Ljubav. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.

Njegova najpoznatija prozna djela uključuju nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, "Blago cara Radovana" i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije.

Cjelokupan rad Jovana Dučića bogat je sjajnom formom, izrazima i slikovitošću.

Ljubav

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava,
Je li želja srca moćnoga i čedna?
Ili napor duše koja malaksava?

Je li ovo žena koju ljubim, zbilja?
Il' sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svjesti i cilja,
I sve djelo jednog bolnoga minuta!

Ne znam; no na međi toga sna i jave,
Vidim moje srce da čezne i pati.
I suze kad dođu, rane zakrvave -
Ja ni onda od tog ništa neću znati.

Srce

Srešćemo se opet, ko zna gdje i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni –
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu počne prvi snijeg da pada.

Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdašnjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.

Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smio!
Jer što srce hoće to je njegov dio –
Uvijek novi dio od nove minute.

Moja ljubav

Sva je moja duša ispunjena tobom,
kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
kao vječni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobijele zvijezde, u suton, kad lugom,
rađaš se u meni kao sunce noći,
i u mome tijelu drhtiš u samoći,
raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru ljepote i kobi,

cijelo moje biće to je trepet sjene;
O ljubljena ženo silnija od mene
– ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
i moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
ni ne vidim gdje si, a sve duge sate
od tebe su moje oči zasjenjene.

Strofe jednoj ženi

Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnijezdo budno među svima,
Ja te pjevam kao himnu zemlje Suncu.

Ti si iskra moga mača pobjednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strašno piće Slave.

Kroz tamnu je pustoš moje krilo sjeklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja riječ zari;
I kao da svemu ti bješe porijeklo,
Sunce što mi otkri mjesto sviju stvari.

Sve vode postaše za odsjev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svijetu baciš svoju sjenu.

Ti si kao lađa s krupnim jedrilama,
Što nosi podneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas ljepoti.