„Poštovani građani...“

Foto: Kolektiv.me/Pixabay

„...laboratorije Instituta za javno zdravlje Crne Gore, danas su potvrdile prve slučajeve infekcije novim koronavirusom u Crnoj Gori.

Pacijenti su ženskog pola, i oba su tokom prethodnog perioda boravila u područjima pogođenim epidemijom“.

Bio je to 17. mart 2020. godine, i obraćanje tadašnjeg premijera Crne Gore Duška Markovića, koji je obavijestio javnost da je virus COVID 19 registrovan i u našoj zemlji.

Od tada pa do danas, borba sa „nevidljivim neprijateljem“ i dalje traje, ovog puta uz vakcinu.

Epidemiološke mjere se pooštravaju i redukuju, i tako u krug.

Ipak, ukoliko ste očekivali, ovaj tekst neće biti retrospektiva teške godine za nama.

Ne, sjećanje na prethodnih 365 dana želimo da posvetimo našem mentalnom zdravlju.

HRONIČNO STANJE – ČOVJEK NE MOŽE OSTATI RAVNODUŠAN

Kako na čovjeka utiče ova neizvjesnost?

Da li na pravi način više percipiramo sva ograničenja koja su nam nametnuta, a da bi se sačuvalo zdravlje?

U razgovoru za naš portal, psihološkinja i psihoterapeut pod supervizijom Ana Kulć - Ratković, ističe da ovakvo hronično stanje sa koronavirusom i mjerama, itekako ima uticaja na čovjeka.

Svaka promjena, dodaje, izaziva reakciju, posebno u ovakvoj situaciji.

„Utiče na pojavu različitih simptoma u vidu naglih promjena u raspoloženju, poremećaja u ishrani i spavanju, bezvolji, paničnih napada, anksioznosti, depresivnih epizoda. Ograničavanje slobode i oskudan i izmijenjen kvalitet odnosa sa drugim ljudima, kod ljudi izazivaju dvije emocije: tugu zbog gubitka ovih stvari, i strah zbog neizvjesnosti da li će i kada će se opet funkcionisanje vratiti na staro”.

Sada smo se, kaže, već navikli na izmijenjeni način funkcionisanja.

Ali, mjeseci za nama su nesumnjivo ostavili posljedice i reakcije na okolinu, koje mogu biti različite.

Izolovanost i izbjegavanje socijalne interakcije, ostaju u fokusu.

“Reakcije su različite: od izbjegavajućih ponašanja i povlačenja od ljudi, što se najviše primjećuje da i kada se mjere popuste ljudi i dalje ostaju izolovani bez želje za kontaktom, najčešće zbog straha od procjene drugih ljudi. Pa sve do napadačkih narciosoidnih ponašanja, kada osoba insistira na kontaktu kako bi bila viđena i kako bi na neki način dobila potvrdu svoje vrijednosti“, objašnjava Kulić - Ratković za Kolektiv.me.

Da nam je koronavirus nametnuo jedan drugačiji stil života, to dobro znamo, da nam niko ni ne kaže.

Posebno su to osjetili ljudi čije su profesije direktno na „udaru“ mjera u borbi protiv COVID-a: ugostitelji, turistički radnici,... jednom riječju privrednici koji čine okosnicu ekonomije država.

Strah da će ostati bez posla, da neće narednih mjeseci primati platu, pa samim tim neće biti u mogućnosti da prehrane porodice,...sve to ostavlja duboke rane na duši, koje nije lako zacijeliti.

Foto: Ilustracija, Pixabay

IZOLOVANOST I OSJEĆAJ INFERIORNOSTI

Naša sagovornica nam objašnjava da su izolovanost i oskudan kontakt, okidač za sve češću pojavu paničnih napada kod ljudi.

„Panični napadi su jedan od najučestalijih izazova sa kojima se suočavaju moji klijenti. Izolovanost dovodi do sumnje u svoje sposobnosti, i osjećaja inferiornosti. Nekada zbog okolnosti na koje ne možemo da utičemo, povjerujemo da je problem u našim sposobnostima”.

Istraživači sa Univerziteta Oksford su krajem 2020. godine prezentovali važno istraživanje.

Naime, kako su naveli, petina pacijenata koji su se oporavili od COVID-a, najvjerovatnije može razviti neku psihičku bolest.

Upravo je studija koju su sproveli istraživači sa Oksforda, pokazala važan podatak – 20 odsto inficiranih se suočilo sa mentalnim problemima, i to u roku od samo tri mjeseca.

Kada svemu tome dodamo konstantna ograničenja slobode pojedinca, jedno je jasno – nije lako.

Na koji način poslije 365 dana ostati pozitivan i prihvatiti koronu kao našu realnost?

“Smatram da smo donekli svi već sada osvijestili na šta sve korona utiče, i kako da se sa njom nosimo. Neko je potražio pomoć svoje socijalne mreže (porodica, prijatelji, kolege...), neko pomoć stručnih lica, neko ko je više rezilijentan na stres je našao način da svoj život prilagodi ovim izmijenjenim okvirima bez pojave simptoma... Važno je ne zaboraviti da naša vrijednost ne bi trebalo da zavisi od drugih, (vrijedimo samo ako smo u kontaktu sa drugima) kao i od okolnosti na koje ne možemo da utičemo. Važno je napraviti razliku između okolnosti i sposobnosti, i ne pripisivati sebi manjak sposobnosti kada su u pitanju isključivo okolnosti na koje ne možemo da utičemo. Korona nam ne može oduzeti naše sposobnosti za bliskošću, održavanjem kontakata, komunikacijom, empatijom. Virus nas je isforisirao da razvijamo toleranciju na frustraciju, da živimo u izmijenjenim okolnostima, da naučimo da budemo zadovoljni i onim "malim" stvarima”, zaključila je Ana Kulić - Ratković za Kolektiv.me.

Marija BOJOVIĆ