Poslije pauze zbog pandemije virusa Kovid 19 koja je onemogućila dodjeljivanje nagrada, Književni plamen ponovo gori u Crnoj Gori, u regionu i u Evropi.

Foto: Nova knjiga

Žiri za dodjelu nagrade Književni plamen koji predvodi prvi dobitnik ove nagrade i od tada njen saosnivač i predsjednik žirija, slavni nobelovac Mario Vargas Ljosa, a u kojem su vlasnik Nove knjige i osnivač nagrade Predrag Uljarević i profesori Sonja Tomović Šundić, Siniša Jelušić i Aleksandar Jerkov, imao je više intenzivnih konsultacija i donio odluku o nagradama za godine 2020. 2021. i tekuću 2022. Uz inicijativu velikog pisca, čiji je uticaj na oblikovanje ove međunarodne nagrade i na njenu lijepu međunarodnu reputaciju odlučujući, pogled žirija usmjeren je na špansko govorno područje. Žiri je želio da se neželjena pauza savlada tako što će se predstaviti dio bogatog arhipelagа književnosti pisane na španskom jeziku, od kojeg je nagrada i počela prije osam godina. Žiri je izdvojio tri autora različitih generacija i književnog izraza kojima je zajednički stav prema književnom stvaralaštvu i njegovoj ulozi kakav je svojstven ideji Književnog plamena.

Književnom nizu u kojem iza Maria Vargasa Ljose dolaze Klaudio Magris, Orhan Pamuk, Adam Zagajevski i Margaret Atvud pridružuju se Gabrijel Zaid, Havijer Serkas i Irene Valjeho kojima su dodijeljene nagrade za 2020. 2021. i 2022. godinu. Riječ je o piscima u čije književno djelo je utkano osjećanje savremenosti i preispitivanje istorije i njenih posledica. Stvaralački stav ovih autora odgovara onome što ističe nagrada koja se oslanja na čuveni esej Vargasa Ljose po kojem je nagrada i dobila ime. Književni plamen je simbol stvaralačkog, humanističkog i kritičkog stanovišta. Ono se vidi u književnom stvaranju, zastupa u esejima, člancima i studijama koje su, vrlo angažovano, pisala sva tri nagrađena autora. Književni plamen se dodjeljuje piscima koji oblikuju viziju boljeg i pravičnijeg svijeta, razrešavanje nasleđenih protivrječnosti i prevazilaženje podjela i svake socijalne i etničke uskogrudosti. Nagrada ističe kako književna imaginacija doprinosi građenju čovječnijeg načina života, upravljanja društvom i distribucijom svih dobara jer je estetska ostvarenost bitna u ovom svijetu. To je ono što se vrijednim djelima svakog od ovih pisaca različitih generacija i književnog izraza gradi.  

Nagrada Književni plamen  dodjeljuje se za 2020. godinu meksičkom piscu palestinskog porijekla, akademiku Gabrielu Zaidu (1934) čiji stih objedinjuje delikatnost i prodornost precizno strukturiranog i prefinjenog izraza. Zaidov opus karakteriše i ubjedljivost književnokritičkog saznanja pokazanog u više knjiga ogleda i snaga antologičara koji je otkrivao novu pjesničku generaciju. On je i prodoran kritičar kulture i društva. Oktavio Paz je za ovog pjesnika rekao da je religozan i metafizički pjesnik, da je pjesnik ljubavi i transfiguracije svijeta. Od imaginacije Narcisa i Arijadne sa kraja pedesetih, nudističkog kampa sa kraja šezdesetih, do soneta i pjesama iz devedesetih, Zaid je oblikovao poseban pjesnički glas. U ogledima iz Previše knjiga Zaid upozorava kako nam ni četvrt miliona godina ne bi bilo dovoljno da se upoznamo sa svim onim što je napisano. Ljudski rod svakih trideset sekundi objavi po jednu knjigu, zato nije riječ o tome koliko ćemo pročitati, već u kakvom stanju će nas ono što smo pročitali ostaviti. Zaidovi ogledi o tzv. predsjedničkoj ekonomiji znak su književnog plamena sa kojim gleda na svijet oko sebe. Gabriel Zaid je drugi pjesnik nagrađen Književnim plamenom (posle Adama Zagajevskog 2018).

Za 2021. i 2022. godinu dobitnici Književnog plamena su španski prozni pisci visokog akademskog profila Havier Serkas (1962) i Irene Valjeho (1979). Serkas je pisac i profesor španske književnosti koji je književnom oblikovanju užasa španskog građanskog rata dao nove poetičke dimenzije, dok je Irene Valjeho,  koja je već za svoj doktorat iz klasičnih nauka bila nagrađena visokim priznanjem, posle više ranih proznih knjiga autorka svetskog bestselera o istoriji knjige. Ovu knjigu o knjizi, o moćima papirusa i svemu što slijedi, prevedenu na trideset jezika, u jednoj od ranih reakcija Vargas Ljosa je odmah procijenio kao remek-djelo, a istakao ju je i Alberto Mangel. Vječnost koja se skrila u papirusu model je razumijevanja entuzijazma i ljubavi za knjigu i ukazuje na vječnu tajnu pisanja. Valjeho je prešla put od jednog ranog trilera i knjige za djecu i mlade do Vegilijevom Eneidom inspirisanog Strelčevog zvižduka u kojem reinterpretira i proširuje moćnu, epohalnu Vergilijevu viziju. U prozi simboličnog bosonogog jutra njeno se pričanje pretapa sa stihovima Argentinske pjesnikinje Ramon, a svoju prvu knjigu posvetila je Španskom građanskom ratu, sukobu koji je najavio slom evropske politike. Taj sukob je velika, primarna tema Havijera Serkasa koji o njoj i nekim istaknutim likovima koje zatičemo u ratu piše istraživački, u sudaru sa dokumentom i dobom čije su krvave protivrječnosti ostavile brutalan trag. Njegova promišljena prozna intervencija u liku prošlosti nalazi kako da se prevaziđu stare podjele i zablude koje završavaju u nasilju. Serkas gleda sa obije strane, ne da bi udovoljio pobjedniku, ako je takvog u istorijskoj tragediji uopšte moglo biti, ili samo osudio njegov neljudski, totalitarni lik, već da bi u prirodi nasilja pokazao svu njegovu nedopustivost i pogrešnost: republikanizam i fašizam, lijeva skretanja ili decenijski teror vođe, što se posebno osjeća i čitano iz naše perspektive, ostavljaju čovjeka bez suštine ljudskosti. Serkasov pripovjedač preispituje istoriju, svoje saznanje o njoj i samoga sebe. Slavi Salaminskih vojnika, Anatomiji jedne pobune i Hohšaplera, Serkas je u romanu Kralj senki načinio jedinstven omaž Dinu Bucatiju i velikom srpskom piscu odraslom u Crnoj Gori. Uspomena na Cetinje i rodbinska senka Marka Miljanova utkani su u njegovu književnu imaginaciju koja je izvan svakog etničkog ekskluzivizma. Više je nego neobično, i za nas izvanredno, kako se Serkas u svom romanu Kralj sijenki oslonio na priču Danila Kiša „Časno je za otadžbinu mreti“, gradeći poetički omaž Kišu koji je ravan onom koji je Kiš dobio u djelima 

Esterhazija i Velmana. Tako su Serkas i Književni plamen prišli i obuhvatili i našu književnost nalazeći ono što nas i u književnoj vrlini spaja.

Ne zato što je u odmakloj životnoj dobi, već zato što se Gabrijel Zaid oduvijek uopšte ne pojavljuje u javnosti, nagrada će mu biti uručena u Meksiku, dok Havijera Serkasa čekamo na dodjeli u Podgorici 21. decembra. Tako će se uspostaviti Kovidom 19 narušeni kontinuitet, a idućeg proljeća u vrijeme Sajma knjiga u Podgorici nagradu ćemo uručiti i spisateljici Irene Valjeho. Ti su susreti uvijek i prilika da nas strani pisci bolje upoznaju i razumiju, tako se smanjuju predrasude i produbljuje razumijevanje.

Kišovim riječima koje Serkas navodi u Kralju senki, istoriju pišu pobjednici, predanja ispreda puk, književnici fantaziraju, izvesna je samo smrt kako stoji u Kišovoj priči i Serkasovom romanu. Izvjestan je, međutim, i književni plamen.

Povodom dodjele nagrade, obratila se i Margaret Atvud čiji govor prenosimo u cjelosti:

"Mnogo vam hvala na ovoj izuzetnoj književnoj nagradi Književni plamen. Veoma mi je žao što neću biti lično prisutna. Voljela bih da mogu da posjetim vašu zemlju, koja ima tako bogatu i zadivljujuću istoriju. Nažalost, COVID nam je omeo planove, ali možda ću u budućnosti moći da dođem i razgovaram s vama. Velika je čast da budem među piscima čija djela sam čitala tokom mnogih decenija i ponekad analizirala, uvijek s divljenjem. I ohrabrujuće je znati da su pisanje i književnost tako visoko cijenjeni u vašoj zemlji.

Prije nekoliko godina sam bila na Islandu, gdje postoji muzej rukopisa. Oni veoma cijene rukopise, djelimično zato što samo zahvaljujući nekim starim rukopisima pronađenim na Islandu znamo išta o prijehrišćanskoj nordijskoj mitologiji. Dok sam gledala neke od tih rukopisa, vidjela sam bilješku na margini. Glasila je kako je pisanje dosadno. Osoba koja je napisala tu opasku nije mislila na čin stvaranja. Mislila je na čin prepisivanja nekog rukopisa na pergament, pomoću guščijeg pera, ili četkicom. To je bio naporan, spor posao.

Neki tekstovi su uklesani u kamen, neki ispisani na tkanini ili papirusu. A onda je stvorena štamparska mašina. Tekst je morao da bude ručno slagan, slovo po slovo. Mnogo truda bilo je uključeno u umnožavanje i prenošenje tekstova. A što se tiče njihovog pisanja, zamislite tu hladnu prostoriju, te hladne prste. Samo pod svijetlom svijeća. Mastilo je pravljeno ručno. Pisano je perom. Pokušala sam da pišem tako. Teško je. Kako su stari pisci uspijevali da to rade?

Kad sam počela da pišem, sve je bilo lakše. Električno svijetlo i mehaničke pisaće mašine. Hemijska olovka je bila izmišljena, ali na početku je ostavljala mrlje plavog mastila na papiru i na vašim prstima. Postojala su nalivpera, ali bila su poznata po tome što su curila u džep vaše košulje. Nisu postojale foto-kopir mašine. Ako zaboravite rukopis u taksiju, jedini primjerak, zauvijek je bio izgubljen. Slala sam svoje rukopise poštom samoj sebi, i tako iskazivala veliko povjerenje u poštansku kompaniju.

Sad imamo kompjutere, ali i oni nose izvjesne opasnosti. Programi za provjeru pravopisa mogu da vam promijene riječi ako ne pazite, dijelovi teksta mogu da netragom nestanu. Postoje hakeri koji pokušavaju da ukradu vašu neobjavljenu knjigu. Ali kakve god prepreke postoje i u kojem god da smo vijeku, pisci su nastavljali da pišu.

Zašto to rade? Šta ih tjera na to? Mora da postoji neki jak motiv. Često me pitaju o ulozi pisca u savremenom društvu. To pitanje je postalo važnije kako je kriza s kojom se suočavamo postala izraženija. Promjena se događa kao posljedica klimatske krize, a suše, poplave i požari otežavaju život velikom broju ljudi, a tu je i ova pandemija i nesigurnost i zabrinutost i bijes koji ljudi osjećaju. Sve to uznemirujuće djeluje na veliki broj zemalja, uključujući i moju.

Šta možemo da uradimo i ko to treba da uradi? Da li pisci treba da pokušaju da riješe te probleme? Postoji li samo jedna uloga za pisca? Ponekad ljudi žele da kažu piscima šta treba da pišu. Žele da im diktiraju. To ne funkcioniše. Pisci su, po pravilu, oštra opozicija u ekstremnim situacijama.

Pisci koji žive u diktaturama i koji ne pišu šta im se kaže često su protjerivani, cenzurisani, zatvarani ili ubijani. Mislim na mnoge teške društvene situacije u kojima su pisci ipak pisali, bez obzira na sve prepreke. Pisali su na zatvorskim zidovima i cjeduljicama koje su sakrili i prokrijumčarili. Pisali su tajne dnevnike i rukopise u kojima su biljeležili istine koje su vidjeli, ako bi bili ubijeni ako bi neko to otkrio.

Pisali su na potiskivanim i zabranjenim jezicima. Rizikovali su živote stvarajući „samizdate“ tokom staljinističkog terora. Tridesetih godina dvadesetog vijeka, ruska pjesnikinja Ana Ahmatova sastavila je pjesmu o tom teroru pod nazivom Memorijam, koju se nije usudila da zapiše. Nekoliko njenih prijatelja zapamtilo je dijelove te pjesme i ona je mogla da je rekonstruiše nakon što je opasnost djelimično prošla. Zašto je toliko rizikovala?

Jer pisanje dozvoljava glasu da putuje kroz vrijeme, od prošlosti do sadašnjosti i od sadašnjosti do budućnosti.

Takođe dozvoljava glasu da putuje kroz prostor od mene do vas, na primer. Svaki glas je jedinstven. Glas pojedinačnog ljudskog bića, šta god da nam govori, priča nam ovo, ovu priču. Koliko god to zvučalo užasavajuće, koliko god bilo nevjerovatno, to znači biti ljudsko biće i želim da se to zna.

Književnost govori o čitavom ljudskom biću, na način na koji nijedna druga umjetnost to ne može. Jedan roman je nešto najbliže uvidu u um i osjećanja druge osobe i pisanje, i koliko god sadržaj bio grozan, u sebi sadrži neku nadu, svjedoči uvjerenju da je ljudska komunikacija stvarno moguća, da ljudi mogu čuti i razumjeti jedni druge, uprkos vremenu i prostoru koji ih dijele.

Hvala vam još jednom na ovoj književnoj nagradi.

Nema mnogo zemalja koje imaju tako pozitivan stav prema piscima i književnosti, upravo obrnuto. Moram da priznam, kad sam prvi put čula reč plamen, odmah sam se sjetila prizora gomile knjiga spaljenih na nekom trgu.

Nažalost, živimo u doba sve veće cenzure i zabrane knjiga, i pisci su ponovo zatvarani i čak ubijani ako se suprotstave vlasti.

U takvoj klimi, ovakva nagrada je još važnija. Ona je znak da ljudski glas, glas pojedinca, vrijedi podržati.

Još jednom, mnogo vam hvala i nadam se da ćemo se uskoro vidjeti."