Zašto ljudi svojevoljno idu u izolaciju?

Foto: Ilustracija/ Pexels.com

Osjetili smo višemjesečnu kućnu izolaciju prilikom pandemije željeći da se što pre završi. Međutim, i pored toga, svakome je ponekad potreban trenutak nasamo. Kada želja za samoćom postane ozbiljan problem koji poptuno mijenja živote, u Japanu  se koristi termin „hikikomori“.

Kako prenosi rt.balkan, to su ljudi koji ne napuštaju svoje sobe godinama. Ovaj fenomen je u Japanu prisutan već decenijama, ali se ne smatra mentalnim poremećajem.

Nekima manje, nekima više, ali veoma rijetko prelazi granice koje utiču na školovanje, posao ili društveni život. Međutim, u Japanu je zabilježeno da više od dva miliona ljudi odlazi u ekstrem nazvan „hikikomori“. Mnogi ljekari smatraju da je broj veći, jer sama priroda ovog simptoma ne dozvoljava kontakt s ljudima i traženje pomoći.

“Hikikomori“ (hiki – povući, komori – biti unutra) se koristi kao naziv za ovaj društveno-kulturološki fenomen, ali i za ljude koji pate od njega. To su najčešće mladi ispod 30 godina. Prestaju da se pojavljuju u školi ili na poslu, i žive fizički izolovani od ostatka svijeta na duže vrijeme. Termin hikikomori se upotrebljava za osobu koja je provela šest mjeseci, ili više u izolaciji, neučestvujući u društvenom životu, a da pritom mentalna bolest nije glavni uzrok ove odluke. Ovi ljudi izbjegavaju sve vrste obaveza koje zahtjevaju ljudsku interakciju. Bliski odnosi im propadaju i često im je teško da se brinu o sebi. Slučajevi su toliko ozbiljni da ukućani rijetko mogu pomoći, a i tada je jedino rešenje razgovor sa stručnjacima i mnogo strpljenja.

Foto: Ilustracija/ Pexels.com

Osim fizičke, hikikomori su i u velikoj psihološkoj izolaciji od ostatka svijeta. Boravak na mjestima gdje je potrebna komunikacija s ljudima, poput škole i posla, postaje nezamisliv i strašan zadatak. Izolovani su društveno i mentalno, bez obzira da li su okruženi ljudima ili ne. Mnogima je jedini uvid u spoljašnji svijet ono što vide na internetu i to postaje jedini način održavanja odnosa sa ljudima.

Zavisnost od interneta se često krivi za nastanak hikikomorija, ali to nije potpuno tačno. Slučajevi su počeli da se pojavljuju mnogo prije razvoja tehnologije kakvu poznajemo danas, tačnije od devedesetih, kada je Japan bio u krizi zapošljavanja. Zbog nestabilnih plata i poslova, mnogi su odustali od postizanja svojih ciljeva i opredijelili se za poptunu izolaciju od društva. Od tada je hikikomori postajao učestaliji.

Šta je dovelo do daljeg razvoja ovakvog načina života, sve do danas? Umjesto interneta, veliku odgovornost snose društvene norme Japana. Osjećaj zajedništva u porodici, školi i poslu je ono što se najviše vrijdnuje. Individualnost se rijetko slavi, bez obzira na situaciju. Ko god pokuša da se istakne ili poremeti postavljen šablon i hijerarhiju, odmah će biti odbačen. Povrh ovog stresa, očekivanja vezana za uspješno školovanje i karijeru su veoma velika. Ovi faktori zajedno stvaraju ogroman pritisak na pojedinca i ekstremna izolacija postaje odbrambeni mehanizam.

Iako je „hikikomori“ povezan sa mnogim mentalnim poremećajima (depresija, anksioznost), oficijalno se ne smatra mentalnim oboljenjem. Postoje stručnjaci koji terapiju često prilagođavaju „hikikomoriju“, kako bi pristup bio efektniji. Uglavnom su to kućne posjete ili onlajn sastanci. Što se dalje pomoći tiče, internet je u posljednjih nekoliko godina postao dobar način za ponovno uspostavljanje komunikacije sa spoljašnjim svijetom putem onlajn dopisivanja i video poziva. Još jedna vrsta pomoći su “sestre“, radnice čiji je posao da jedan sat nedjeljno provode sa njima, kako bi ih ubijedile da napuste svoj dom. Prvo se počinje razmjenom pisama, zatim razgovorima lice u lice. Nakon nekog vremena može doći i do sastajanja u javnosti, ali građenje odnosa može potrajati i do dvije godine. Osim Japana, slični slučajevi se bilježe i u ostatku svijeta, u Evropi i Americi. Postoje manje razlike koje zavise od kulture zemlje i pojedinca, ali izolacija od svijeta je glavna stavka.