ŠAMPANJAC je nastao kao pjenušavo vino koje su pravili samo nespretni vinari, a pili ga samo siromašni. Vremenom je postao jedno od najpoznatijih pića na svijetu koje predstavlja simbol slavlja, ekstravagancije, stila i načina života.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Piće koje je osvojilo cio svijet i čija flaša danas može da dostigne cijenu i do nekoliko hiljada eura, nastalo je slučajno, kao rezultat „pogrešnog“ pravljenja vina.

Šampanjac, vino koje se uzgaja u prilično osrednjem vinogradarskom regionu, postalo je jedno od najistaknutijih simbola savremenog svijeta, simbol prestiža i proslava širom sveta, piše Lokal Frans.

Kako se navodi, nijedno vjenčanje, poslovni dogovor, sportski događaj ili umjetnička izložba ne bi bili potpuni bez šampanjca, a uspjeh ovog pića ne može se objasniti samo njegovim intrigantnim mjehurićima.

Profesor marketinga na Poslovnoj školi u Lionu Žona Roka istražujući kako je šampanjac postao ultimativni simbol proslava širom svijeta i koje je njegovo mjesto u potrošačkoj kulturi, zaključio je da je slava ovog pića proizvod četiri mita. Kako je rekao, ti mitovi su oblikovali njegov identitet i slike koje su sada povezane sa njegovom potrošnjom.

Prvi mit, koji je Roka izdvojio je mit o porijeklu, jer kako kaže region Šampanj u Francuskoj bio je poznatiji po svojoj vuni nego po vinu, odnosno nije se smatrao pogodnim za proizvodnju visokokvalitetnih vina. U stvari, kaže on lokalna vina često su davana kao promotivni poklon kupcima trgovine vunom, a Benediktinci su bili ti koji su počeli da poboljšavaju kvalitet vina prodajući ih za finansiranje svojih manastira.

Dom Perinjon (ni)je bio prvi

Međutim, suprotno popularnom vjerovanju, monasi nisu "izmislili" šampanjac. Tek mnogo kasnije Pjer "Dom" Perinjon (1635–1713), starješina manastira u Remsu, integrisan je u mit o porijeklu kao dio namjerne marketinške strategije da se istaknu pojmovi nasleđa, autentičnosti i tradicije povezani sa šampanjcem, tako obezbijedi mesto na sve konkurentnijem tržištu.

"Pa ko je izmislio šampanjac? Niko, zapravo, jer je formiranje mehurića prirodno za sva vina. Zaista je počeo da cvjeta kada su proizvođači vune, koji su dobijali sve više i više narudžbi za šampanjac, videli priliku da napuste industriju vune za ono što se činilo perspektivnijim i profitabilnijim poslom. Ali, mit o magičnom eliksiru koji su izmislili sveti ljudi je opstao", kaže Roka.

Drugi mit koji je Rok izdvojio je mit o raskoši. Kaže da je to što se šampanjac vidi i prodaje kao luksuzni proizvod rezultat srećne slučajnosti, koja datira sve do 496. godine. Hlodvig, kralj Franaka, kršten je u hrišćansku vjeru u Remsu, domu šampanjca. Od tog vremena tradicija je nalagala da se svi francuski kraljevi krunišu u Remsu, a krunisanja su bila praćena raskošnim gozbama, gdje je slobodno teklo lokalno vino, šampanjac.

Prilikom otvaranja, šampanjac mora snažno da „pukne“

Zabluda je da prije otvaranja šampanjca bocu treba dobro promućkati, a onda izbaciti čep uz veliki prasak u vis čime se sigurno, bez razloga prospe dobar dio kvalitetnog pića. Šampanjac se otvara tako što se jednom rukom vrti boca, dok se drugom rukom preko salvete čvrsto drži čep. Na ovaj način boca se otvara bešumno, a njen sadržaj će umjesto da „okupa čitavu okolinu“, biti rezervisan samo za uživanje.

Ova tradicija, kaže Roka, objašnjava zašto je šampanjac poznat kao praznično piće, koje pijuckaju oni koji imaju privilegije. Prema njegovim riječima, ta slika se učvrstila kada je, sa 16 godina, Luj XIV, prvi put probao šampanjac u veličanstvenoj katedrali u Remsu, nakon čega je povezivao šampanjac sa svojim drugim opsesijama - modom, prestižom i luksuzom.

Slika o šampanjcu se još više promijenila kada je Luj XIV odobrio transport šampanjca u staklenim flašama, a ne drvenim buradima, što je napravilo veliku razliku za proizvođače, jer je drvo ispuštalo gas koji je davao mjehuriće šampanjcu.

Ovaj novi zakon je, kaže Roka, doprineo razvoju pažljivo dizajnirane ambalaže šampanjca, jednog od prvih primjera modernog marketinga. Na etiketama su bile poznate ličnosti poput Marije-Antoanete, kao i vojni oficiri, plemići, umjetnici i druge poznate ličnosti. Prodavci su brzo shvatili vrednost grafičkog dizajna kako bi povećali renome svojih brendova i pobudili želju u njihovoj sve bogatijoj bazi klijenata, kaže on.

Treći mit je nacionalni mit odnosno vjerovanje da se šampanjac povezuje sa karakterom nove Francuske Republike, a nakon Francuske revolucije 1789. godine. Kako kaže, šampanjac je već bio dovoljno poznat da se smatra nacionalnim simbolom, vrednim kolektivnim uspjehom i postao je ne samo "sjajni odraz francuske nacije", već i "najslavniji izraz" francuske civilizacije.

"Pod Francuskom imperijom šampanjac je zaista došao na svoje. Napoleon je koristio vino da mu pomogne da stvori novo buržoasko društvo koje je bilo i marljivo i lojalno", rekao je Roka.

Četvrti mit je mit o modernizmu jer su reklame za šampnjac tokom Bel epoka često predstavljali moderna čuda koja su zapanjila rastuću srednju klasu - parobrode, balone na vrući vazduh, automobile, avione i još mnogo toga.

"Nije slučajno što je šampanjac poslužen na Pariskoj izložbi 1889. godine, kada je Ajfelova kula predstavljena svijetu.

Postao je sveprisutan prilikom porinuća brodova i na transatlantskim putovanjima - uključujući i na Titaniku - i pri sklapanju poslovnih ugovora. Bio je predmet prve filmske reklame na svijetu i postao je simbol modernizma u vreme kada je Francuska pokušavala da zaboravi užase Prvog svetskog rata i okrene se novom dobu koji obećava", kaže Roka.