"Neki ljudi nikad ne polude. Kakve istinski užasne živote oni mora da vode", vjerovatno je najcitiranija rečenica Čarlsa Bukovskog, američkog pjesnika i prozaiste rođenog na današnji dan prije tačno 100 godina.

Foto: Screenshot, youtube/ SpokenVerse

Čarls Bukovski je pjesnik kog čitaju i oni koji nisu skloni knjigama, a kamoli poeziji. Možda upravo zato što govori svima razumljivim jezikom, bez pretenzija i namjere da zvuči pametno, bez tako česte potrebe modernih pjesnika da referiraju na druge i time se potvrdili. Pisao je, ističu njegovi ljubitelji, onako kako je živio. Ponešto bi, istina, na svu tu burnu biografiju i dodao, tek da se književnost razlikuje od života.

Ovog američkog pjesnika su, nakon što se za njega pročulo u Evropi, počeli da svojataju i Nemci. Pravo na to pronalazili su u činjenici da je rođen kao Hajrih Karl Bukovski u Andernahu 1920. godine. Već dvije godine kasnije, Henri Čarls postao je naturalizovani Amerikanac.

Nasuprot uvreženom mišljenju da je počeo da piše dosta kasno, mladi Henk znao je već kao mladić da želi da bude pisac. Prva njegova kratka priča objavljena je kada je imao 24, a dvije godine kasnije i druga. Međutim, razočaran, nije se poslije toga oglašavao cijelu deceniju. U međuvremenu je lutao Amerikom, radio poslove koje niko neće, upustio se u vezu sa 12 godina starijom ženom sa kojom je dijelio sklonosti ka flašama (više puta za nju je rekao i da mu je ona bila najveća ljubav), i živio od danas do sjutra. Sve to poslužilo mu je, kasnije, kao materijal za knjige. Kada ga je način života otjerao u bolnicu i tamo se suočio izbliza sa smrću (“na guski”), okrenuo se ponovo poeziji. Prvu knjigu pjesama, “Cvijet, pesnica i zverski jauk”, objavio je 1961. godine. Kada se vratio objavljivanju, neumorno je pisao sve dok ga leukemija nije potpuno savladala u martu 1994. godine.

“Nađi ono što voliš i pusti da te to ubije”

Iskustva odrastanja pod pesnicom strogog i često nasilnog oca opisao je u “Bludnom sinu” (Ham on Rye, 1982), na iskustvima rada u pošti skrojio je svoj prvi roman “Pošta” (1971). Odbijanje regrutacije (zbog čega ga je hapsio i FBI), potrage za poslovima i opijanje sa ženom koju voli opisao je u “Faktotumu” (1975), odnos sa različitim ženama satirično je tretirao u romanu “Žene” (1978), a odnos prema slavi u “Holivudu” (1989), gdje je od pokušaja da se o njegovom životu snimi film (snimljen je 1987. pod nazivom “Barska mušica”, sa Mikijem Rurkom i Fej Danavej kao Vandom u glavnim ulogama). Sam sebi se podsmjehivao u romanu “Palp” (1994). Svi njegovi romani pretočeni su i u scenarija, izuzev, razumije se, “Holivuda”.

“Matori pokvarenjak” i cinik pisao je, zli jezici bi rekli, onda kada nije bio u krevetu sa ženama, kada nije bio na hipodromu ili nije bio previše pijan da bi ubadao slova na pisaćoj mašini. Na mnogim fotografijama nezaobilazna je i cigareta u njegovim rukama. Takvu sliku i on sam o sebi gradio je, govoreći najčešće kroz alter ego nazvan Henk Kinaski. No, to je sve dobrim dijelom, navode oni upućeniji, više imidž nego istina. I dodaju tu slike pisca u biblioteci.

Prelomni trenutak

Prelomni trenutak za Bukovskog dogodio se kada mu je mali, nezavisni izdavač Dordž Martin, privučen vrijednošću njegovih pjesama, ponudio da mu daje 100 dolara mjesečno (koliko mu je bilo dovoljno za osnovne potrebe, pa malo preko) ali da se okane drugih poslova i samo piše. Martin je sa tim ciljem i pokrenuo izdavačku kuću “Blek sperou pres”, a dvije godine kasnije Bukovski je definitvno ostavio posao u pošti i tri nedjelje kasnije pojavila se “Pošta”.

Saradnju su nastavili narednih skoro 30 godina. Bukovski, razumije se, nije ostao na 100 dolara, nego mu je vremenom izdavač isplaćivao 10.000 dolara svake dvije nedjelje. Martin je, inače, u jednom intervjuu, izjavio da Bukovskog nikada nije video pijanog.

Kako je ispričao, na ponudu Bukovskom, koja im je bez sumnje obojici promijenila živote, Martina je navelo to što je video njegove kolumne pisane u andergraund magazinima. (Te kolumne će se, inače, pojaviti u knjizi “Beleške matorog perveznjaka” 1969. godine). Martin je mislio drugačije.

“Bio sam ubijeđen da je on novi Volt Vitman”, naveo je izdavač.

Iako se Bukovskom popularnost povećavala u Americi, posebno u kontrakulturnim krugovima, (magazin “Tajm” nazvao ga je “laureatom američkog polusvijeta”), prava književna zvijezda postao je u Evropi. Dok je po Los Anđelesu cunjao često neprimijećen, svaki njegov dolazak u Evropu bio je literarna senzacija: dugi televizijski intervjui, krcata javna čitanja i autogrami, naslovne strane. Iako je govorio da “ne mrzi ljude, ali se jednostavno osjeća bolje kada oni nisu u blizini”, uživao je, na svoj način, u slavi. I opisivao je i svoje turneje (“Šekspir ovo nikada nije radio”).

Čitaoci na području bivše Jugoslavije sa Bukovskim će se upoznati u velikoj mjeri sredinom osamdesetih. I tu je odmah stekao kultni status. Donosio je dah nekonformizma, pa i pobune, koji je iaš ruku pod ruku sa novim talasom. Mnogima je postao i literarni uzor.

I Bukovski bi ponekad otkrivao to ko je uticao na njega. Navodio je Turgenjeva i Selina, a posebno Džona Fantea. “On se ne boji emocija”, pisao je o njemu Bukovski.

A emocije kod Bukovskog, ma kako maskirane u njegovoj prozi (pored šest romana, autor je i 15 zbirki priča, objavljeni su mu i dnevnici u više tomova, pisma, kolumne, čak i poneka književna kritika), prije svega su se mogle osjetiti u poeziji. I za mnoge poštovaoce i ljubitelje njegove književnosti to će i ostati: prije svega pijesnik.

“Ono što se najviše računa je koliko dobro hodaš kroz vatru”, napisao je negdje. A na njegovom nadgrobnom spomeniku, uz ime i siluetu muškarca sa bokserskim rukavicama, uklesano je kao epitaf samo: “Ne pokušavaj”.