Nedavna vijest da je muškarac srednjih godina u Podgorici presretao djevojčice, upućivao im vulgarne riječi i skidao se pred njima, uznemirila je crnogorsku javnost.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Nekoliko dana poslije toga, u Kotoru je zabilježen slučaj da je muškarac na plaži fotografisao djecu, i pokazivao im intimne djelove tijela.

A, koliko ovakve i slične situacije mogu ostaviti posljedice na djecu?

Kako u razgovoru za portal Kolektiv objašnjava psihološkinja Dragana Đokić, posljedice koje dijete može osjetiti poslije jednog ovakvog iskustva su mnogobrojne – od psihičkih, tjelesnih, ponašajnih,... i kao takve mogu uticati na cjelokupno funkcionisanje djeteta.

„Uznemiravanje i neprimjereno ponašanje prema djeci je ozbiljno pitanje, jer je prije svega to iskustvo koje može ostaviti dubok i jak trag i uticati na dalji razvoj djeteta. Osim toga, posljedice koje dijete može osjetiti, nakon takvog iskustva, su mnogobrojne. Te posljedice mogu biti psihičke, tjelesne, ponašajne i uticati na cjelokupno funkcinisanje djeteta. Djeca uglavnom doživljavaju snažne emocionalne reakcije kao što su strah, krivica, tuga ili bijes. Osim emocionalnih, česte su i promjene u ponašanju i funkcionisanju, neka djeca mogu ispoljavati agresiju, dok se druga djeca mogu povući. Karakterisične su i noćne more, poremećaj spavanja, poremećaj hranjenja, poteškoće u koncentraciji, za školsku djecu i slabiji učinak u školi, izbjegavanje drugara, zajedničkih aktivnosti, gubitak interesovanja za hobije i aktivnosti kojima se dijete ranije bavilo. Čak i kada ne dođe do fizičkog kontakta, dijete može imati tjelesne manifestacije odgovara na uznemiravanje, kao što su glavobolja, bol u stomaku ili u nekom drugom dijelu tijela. Sve ovo, uz druge udružene faktore može dovesti do traumatskog iskustva, koje neće nestati samo od sebe, a koje se obično prenosi u odraslo doba i čije se posljedice osjećaju i godinama kasnije nakon kritičnog događaja”, ističe Đokić za naš portal.

TRAUMA KAO EMOCIONALNI ODGOVOR

Trauma je, naglašava, je emocionalni odgovor na neko iskustvo koje je preplavljujuće, zastrašujuće i nasilno prije svega po jedno dijete, a pritom da dijete nije bilo u mogućnosti da se uspješno odbrani i da prevlada taj događaj.

Đokić kaže da ovakvi događaji mogu uticati traumatično na dijete, ali to u kojoj mjeri će tako i biti, zavisi od raznih faktora.

Psihološkinja Dragana Đokić; Ustupljena fotografija; Foto: privatna arhiva

Naime, djeca će različito reagovati na pomenuto negativno iskustvo.

“Svako dijete je drugačije i drugačije će reagovati na ovakvo iskustvo, što ne znači da na neku djecu neće ostaviti trag, neki tragovi uvijek postoje, ali će kod nekih odgovor na neprijatno iskustvo poput ovog biti većeg, a kod nekih manjeg intenziteta. Na to najviše mogu uticati prvi koraci odraslih nakon takvog iskustva, kako govore o tome šta se desilo, kako objašnjavaju djetetu šta se dogodilo, kako se ponašaju i da li pružaju adekvatan oporavak djetetu. Naravno da to nisu jedini faktori, ali su veoma važni i jedini na koje možemo uticati, jer na one koje su postojali prije kritičnog događaja ne možemo uticati, oni su takvi kakvi jesu, pa je zato važno šta nakon toga možemo preduzeti”.

Šta da rade roditelji, kako da reaguju ukoliko se nađu u situaciji da su njihova djeca žrtve neprimjerenog ponašanja?

Kako objašnjava Đokić, najbitnije je da roditelji ne čekaju i da odmah preduzmu neke korake, čak i ako dijete ne pokazuje, njima, vidljive promjene.

Te promjene se, dodaje, mogu uočiti kasnije, a neke su i teško uočljive.

Za početak, roditelj treba da pokaže razumijevanje i prihvatanje djeteta s takvim iskustvom, a ne ljutnju prema djetetu.

“Roditelji često ispolje ljutnju jer ih recimo dijete nije odmah informisalo o tom događaju, ili ako je dijete išlo na mjesta koja su mu roditelji zabranili. Kakva god situacija bila, dijete nikada ne može biti krivo i nije adekvatno da roditelj pokaže znakove ljutnje, jer ih dijete može tumačiti na sasvim drugačiji način i tako stvoriti osjećaj krivice i srama za to što se dogodilo. Nakon pružanja podrške, ljubavi i razumijevanja, obratiti se dječjem psihologu ili psihoterapeutu. Važno je da to bude stručnjak koji radi s djecom, a ako je moguće i specijalizovan za dječje traume i djecu koja su bila žrtve nasilja. U dogovoru sa vama, stručno lice će uraditi procjenu i napraviti plan rada s djetetom, koji je zapravo oporavak. Za sve to vrijeme, roditelji, drugi članovi porodice, škola i okruženje treba da budu podrška djetetu, da mu daju vremena i prostora, ali najviše strpljenja da prevlada kritičan događaj. Vjerujte svom djetetu i osluškujte ga, možda ipak ima nešto više da vam kaže nego što vi mislite”, zaključila je Dragana Đokić za portal Kolektiv.me.

⇒ ⇒ Ovaj tekst je finansiran kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, a koji realizuje Ministarstvo kulture i medija;