U srijedu nas je, kažu, u 66. godini napustila i Mira Furlan, svakako jedna od najvoljenijih glumica svoje i obližnjih generacija na ovim prostorima, te evo brzog podsjećanja na neke od njenih najuspjelijih i najikoničnijih uloga, uz ograđivanje da je njena filmska i opšta glumačka karijera (i prateća joj glumačka evolucija) na eks-jugoslovenskim prostorima u značajnoj mjeri širim, društvenim okolnostima prekinuta u najboljim godinama i u trenutku vrhunske glumačke i izvođačke forme.

Mira Furlan u filmu "Ljepota poroka", Foto: Printscreen Youtube / RTS Prikazuje

Ljepota poroka

Za ovu možda i prvu zbilja veliku, zamašnu, složenu i značajnu ulogu u svojoj karijeri Mira Furlan je sasvim pravično nagrađena Zlatnom arenom Pulskog filmskog festivala za najbolju glavnu žensku rolu, premda je u tom klasiku Živka Nikolića tu očito riječ o ansambl-podjeli kojom je potcrtana ta viralna društvena hronika lokalnih naravi u krajnje živopisnoj situaciji. Jaglika Mire Furlan je nježna poput nevinog treptaja, sva u finim valerima – isprva pokorna i podatna, a kasnije suptilno i sve više prkosna na putu ka svojoj neizbježnoj emancipaciji, pa bilo to i prečicom, putem pitanja puti i tjelesnog.

U raljama života

Iako je ovdje nedvosmisleno riječ o epizodi, preciznije, o sporedno sporednoj roli, Mira Furlan je briljirala i na temu sočne vinjete – u ulozi, reklo bi se, slobodoumne i lajave Štefičine koleginice Marijane, dok je nadahnuta i komplementarna saigra Vitomire Lončar i Mire Furlan rječito prikazala tu zabavnu dinamiku života i nazovi-rada po tadašnjim kancelarijama punim izmaštanih radnih mjesta i možda uludo traćenih egzistencija i sudbina.

Kiklop

Pitanje puti, možda i s one strane nimfomanije, važna je odrednica lika Ene u ovoj vrlo dobroj Vrdoljakovoj ekranizaciji izvrsnog romana Ranka Marinkovića. U toj svojevrsnoj varijaciji dela Odisejevih avantura, tada (film datira iz poodavne 1982. godine) vidno mlada Mira Furlan zrelo je na ekran iznijela taj isprva možda i iritantan lik tragične zarobljenice vlastitog samoljublja i prateće joj nesnađenosti. I za ovu ulogu je nagrađena Zlatnom arenom Filmskog festivala u Puli, ali za sporednu/epizodnu ulogu.

Otac na službenom putu

I u ovom Kusturičinom odličnom ostvarenju Mira Furlan je junački izašla na kraj sa teretom i ograničenjima epizodne role, mudro i solidarno ostavivši prostora za saborce (Predraga Mikija Manojlovića, Mirjanu Karanović, Mustafu Nadarevića, ali i malenog Morena D’E Bartolija), ali svakako je nezaboravna scena (jedna u nizu kada je o tom konkretnom filmu riječ!) snimana u Kur-salonu u Banji Koviljači, u kojoj je na mikro-planu krajnje sugestivno prikazan čemer dvostrukog morala kao jednog od potpornih stubova tadašnje i ovdašnje socijalističke utopije.

Za sada bez dobrog naslova

Video-jela, zelen bor

Nešto slično se da zateći i u slučaju ovog krajnje atipičnog televizijskog filma koji je u sam osvit ratnih i ratničkih devedesetih godina vijeka za nama režirao suprug Mire Furlan, Goran Gajić; i ovdje je Mira Furlan pokazala prefinjen instinkt za brzom komičarskom reakcijom i sveopštu zavidnu komičarsku formu. Mnogi, kanda, i dalje dobro pamte savjet koji njen lik daje put VHS-traka, a koji se tiče poželjne mere pojedinačnih sarmi.

Za sreću je potrebno troje

Scenarista i reditelj Rajko Grlić u tom djelu svoje karijere vešto se nosio i poigravao uslovnostima filmske melodrame samoinicijativno izmještene u SFRJ okvir tih dana i godina, a Mira Furlan je, naravno uz saradnju sa Predragom Mikijem Manojlovićem, Bogdanom Diklićem, Vanjom Drahom i ostalima…, junački i upečatljivo na velika platna prenijela te najčešće teže vidljive damare koji znaju da prate iskrenu ljubav i vezanost u nevrijeme.