Prema magazinu Healthline gledanje horor filmova moglo bi blagotvorno da djeluje na psihu ljudi i ublaži simptome stresa i anksioznosti, jer sa stanovišta psihologa izaziva "suočavanje sa strahovima" što je najbolji način da se oni i pobjede.

Foto: Ilustracija/unsplash.com

Čudovišta ispod kreveta, zombiji koji se dižu iz groba i manijaci koji drže motornutesteru nisu baš prve stvari koje padaju na pamet kada pokušavate da smirite svoj um. Ipak, za mnoge ljubitelje horor filmova dio privlačnosti "kinematografije straha" je pronaći određen stepen utjehe i udobnosti smješten u uzbuđenjima.

U intervjuu za dokumentarni film "Fear in the Dark" (1991.) hvaljeni režiser Ves Krejven je izjavio da "horor filmovi ne stvaraju strah, nego ga oslobađaju". Iako sažeta, Krejvenova poruka je ipak govorila o slojevitoj istini: suočavanje sa stvarima koje nas plaše može biti lični oblik katarze.

Više nego samo tumačenje modela "suočavanja sa svojim strahovima", sadržani adrenalin horor filma mogao bi zapravo da bude dobar za mozak prosječnog gledalaca.

"Tridesetih godina postojala je velika zabrinutost zbog toga šta ljudi konzumiraju i da li ih to mijenja - posebno kod djece", rekao je Edru Skahil, docent na katedri za engleski jezik na Univerzitetu Colorado za Healthline.

Ali kako je film nastavio da utiče na popularnu kulturu, naučnici su počeli da mijenjaju svoje mišljenje o tome kako je prihvaćen.

Izgradnja otpornosti

"Danas imamo ono što bismo nazvali 'teorija surogat majčinstva', koja u osnovi kaže da nam horor filmovi omogućavaju, na neki način, da kontrolišemo svoj strah od smrti tako što nam pružaju to iskustvo koje u biti nije stvarno", kazao je Skahil.

Objasnio je da nam naše tijelo govori da smo u opasnosti, ali znamo da smo na sjedištima u bioskopu ili u svojim dnevnim sobama sigurni.

"Dopustiti sebi suočavanje sa strahom u sigurnom okruženju zapravo može biti proces terapije", dodao je Skahil.

Prema Kurtu Oakliju, osnivaču "Oaklee" Psihoterapije u San Francisku, "surogat iskustvo" sa horor filmovima slično je praksi terapije izloženosti, gdje se pacijentu u kontrolisanom okruženju predočuju stresori kako bi se smanjio njihov uticaj.

"Horori nas zapravo mogu naučiti kako se bolje nosimo sa stresom u stvarnom svijetu. Tokom stresnog filma, namjerno se izlažemo nadražajima koji izazivaju nelagodu. Obično se ne upuštamo u iste nezdrave mehanizme suočavanja koje koristimo u stvarnom životu. Naučimo kako da se nosimo sa stresom u ovom trenutku. Ova praksa može da koristi kao pomoć u upravljanju svakodnevnim stresovima i strahovima", pojasnio je Oakli.

Oakli je ukazao i na istraživanje iz 2020. objavljeno u časopisu NeuroImage, koje je otkrilo da horor filmovi zaista mogu da pokrenu krug straha našeg tijela, stvarajući reakciju "bori se ili bježi" baš kao što to može zastrašujući događaj u stvarnom životu.

Zbog toga horor filmovi mogu i negativno da utiču na neke ljude, posebno na one koji su osjetljiviji, jer ono što gledaju na ekranu može da poveća osjećaj stresa i panike.

Ali, za druge neprestano oslobađanje napetosti koja je srž gledanja horor filmova može da pomogne u oslobađanju od stresa iz svakodnevnog života, ostavljajući ih osnaženijima i izdržljivijima.