Iako je poznato da neka bića mogu da emituju vidljivi sjaj, dugo se vjerovalo da ljudi nemaju tu sposobnost.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Međutim, istraživači sada ukazuju na to da to možda nije u potpunosti tačno. Ispostavlja se da ljudski mozak zrači neobičnu svjetlost koju naučnici pokušavaju da protumače, piše Science alert.

Sve do 1923. godine, brojne studije su otkrile da ljudi luminesciraju na frekvencijama koje bi bile vidljive da nisu previše slabe i tako beže našim čulima.

Nova istraživanja ukazuju na to da od trenutka začeća svi svijetlimo na svoj način. Takođe, moguće je da bi nam detekcija ovih „biofotona“ mogla reći nešto o tome šta se dešava ispod naše kože, prenosi RTS.

Zašto mozak svijetli

U novoj studiji, tim istraživača predvođen biologom, profesorkom Hejli Kejsi sa Univerziteta Algoma u Kanadi istraživao je izuzetno slab sjaj jednog komada tkiva: mozga koji se nalazi unutar lobanje svakog živog čovjeka.

Pažljivo su zabilježili slab sjaj ljudskog mozga spolja i otkrili da se on mijenja u skladu sa tim šta mozak radi.

Ovo, kažu oni, nudi uzbudljivu novu mogućnost za procjenu zdravlja mozga: tehniku koja još nije razvijena, a koju nazivaju fotoencefalografija.

„Kao prvu demonstraciju koncepta koja dokazuje da ultraslabe emisije fotona iz ljudskog mozga mogu poslužiti kao očitavanja za praćenje funkcionalnih stanja, mjerili smo i okarakterisali broj fotona iznad glava učesnika dok su se odmarali ili obavljali zadatak slušne percepcije“, pišu naučnici u svom radu.

I dodaju:

 
„Pokazali smo da se signali emisije fotona izvedeni iz mozga mogu razlikovati od merenja pozadinskih fotona. Pored toga, naši rezultati ukazuju na to da za dati zadatak ta emisija može dostići stabilnu vrijednost“.

Fenomen koji se razlikuje od toplotnog zračenja

Sve u Univerzumu sa temperaturom višom od apsolutne nule – uključujući i ljude – emituje vrstu infracrvenog zračenja koja se naziva toplotno zračenje.

Međutim, kada govorimo o ultraslabom emitovanju fotona, to je fenomen koji se razlikuje od toplotnog zračenja.

Ultraslaba emisija fotona je u opsezima talasnih dužina od skoro vidljivih do vidljivih, i rezultat su elektrona koji emituju fotone dok gube energiju, što je normalan nusproizvod metabolizma.

Kejsi i njene kolege su smjestili svakog od učesnika studije u mračnu sobu. Elektroencefalografska (EEG) kapa je stavljena na glavu učesnika kako bi se pratila njihova moždana aktivnost, a fotomultiplikatorske cijevi su postavljene oko njih kako bi se zabilježile sve emisije svjetlosti. To su izuzetno osjetljive vakuumske cijevi koje mogu da detektuju čak i najslabiju svjetlost.

Zatim su učesnici snimani u mirovanju i kako obavljaju zadatke zasnovane na zvuku (kako bi mogli da ih rade u mraku).

Rezultati su pokazali ne samo da su EEG stvarne i mjerljive čak i van glava učesnika – već je postojala i jasna korelacija između izlaza EEG i aktivnosti koju je registrovala EEG kapa.

Budući rad, kažu istraživači, mogao bi da se pozabavi time kako neuroanatomija može uticati na izlaz EEG, kao i kako se različite aktivnosti manifestuju u obrascima EEG, a ne samo dva stanja odmora mozga i moždane aktivnosti.

Takođe nije poznato da li svaka osoba ima „otisak prsta“ odnosno jedinstvenost u ovoj vrsti aktivnosti.

„Trenutne rezultate posmatramo kao dokaz koncepta da se obrasci novoutvrđenih svjetlosnih signala izvedenih iz ljudskog mozga mogu razlikovati od signala pozadinskog svijetla u zamračenim uslovima uprkos veoma niskom relativnom intenzitetu signala“, pišu istraživači.

Buduće studije bi mogle biti uspješne u korišćenju odabranih filtera i pojačala za prosjejavanje i poboljšanje karakteristika ovih signala kako kod zdravih ljudi tako i kod onih koje imaju neko oboljenje mozga, što govori o mogućnostima budućih metoda liječenja i terapija.

Rad je objavljen u časopisu Current Biology.