Pišući o statusu srpskog jezika u Crnoj Gori, napominjem da sam se na svakom popisu dosad izjašnjavao ne kao Srbin, nego kao Crnogorac, koji govori srpskim jezikom, kojim, pored svih onih u Crnoj Gori, koji govore srpskim, govori i oko deset posto Crnogoraca, što nesumnjivo predstavlja ubjedljivu i respektabilnu većinu.

Foto: Screenshot/Youtube MediaBiro

Tekst Dragana Koprivice prenosimo integralno:

Pišući o statusu srpskog u Crnoj Gori, ističem da uvijek stavljam znak jednakosti između izvornog crnogorstva i istine, pa godinama djeluje apsurdno jedinstvena situacija u svijetu da najmnogoljudniji jezik jedne države nije i službeni... Da nije, barem, jedan od službenih!

Pritom, što je od posebnog značaja, pošto je crnogorski u Ustavu službeni, niko od nas, koji se zalažemo za status srpskog kao službenog – nijednog trena ne govori o bilo kakvoj izmjeni statusa crnogorskog jezika u Ustavu!

Dakle, ne zalažemo se da srpski bude službeni – nego da: i srpskii jezik bude službeni u Crnoj Gori! Dakle, i crnogorski i srpski, ravnopravno i uvaženo.

Na taj način bi se, kao prvo, najzad izbjegao taj svjetski nonsens da jezik, kojim govori ubjedljiva većina građana – ne bude jedan od službenih!

A današnja situacija, koja traje, predstavlja grub primjer štimovanja naše realnosti, njenog otužnog politizovanja, što nikome poštenom u Crnoj Gori nije potrebno.

Dakle, ima li šta sporno u tome da najzastupljeniji jezik u Crnoj Gori, srpski, pored crnogorskog, kojim govori oko deset posto manje građana u odnosu na srpski, bude takođe službeni?! Naravno da nema, pa bi političke kuhinje mogle malo da smanje doživljaj.

A i inače nam je svima u Crnoj Gori, i iskrenim Crnogorcima, i Srbima, i svima ostalima, dosta friziranja i izvitoperavanja stvarnosti.

Možda je najbolji i najilustrativniji, i najpošteniji primjer službenih jezika u Finskoj, koji ruši sve predrasude, i govori o ljudskosti i širini naroda Finske, neopterećenog nadgornjavanjima i kvazipatriotizmom! Ali to direktno govori i o našim montažama, koje su daleko od realnosti:

U Finskoj postoje dva službena jezika na državnom nivou, finski i norveški... A šta je trijumf ovog položaja dva službena jezika?

Finskoj, kao državi, apsolutno ništa nije smetalo da, pored finskog, kojim govori oko 88 % stanovništva (!), proglasi kao službeni i švedski, kao ravnopravni – iako njime govori svega 6 % stanovništva! A Švedska je pritom i susjedna zemlja sa Finskom!

I onda se postavlja pitanje, čemu svaka dalja priča u Crnoj Gori o službenim jezicima?

Dakle, u Finskoj službeni mogu ravnopravno biti i švedski, sa 6 % stanovništva koje govori švedskim, i finski, kojim govori 88 % stanovništva!

A kod nas službeni još uvijek ne može biti najmnogoljudniji, srpski, kojim govori 43,18 % građana, pored crnogorskog kojim govori oko deset posto manje građana Crne Gore, 34,52 %.

Neko bi rekao: „I šta ćemo sad..? I zašto i dalje sijemo maglu po Crnoj Gori, zašto fingiramo opasnost po državu što bi, pored crnogorskog, Ustavom određenog – i srpski bio ravnopravni službeni jezik?!

A ovako i dalje samo friziramo realnost, dovodimo sebe u status zemlje apsurda.

I zato, neka je Predsjedništvo DNP-a, i to s punim pravom, donijelo danas poštenu i fer odluku za svu Crnu Goru: da dvoje sjajnih ljudi, kao što su Milun Zogović i Maja Vukićević, iniciraju ustavne promjene u normiranju srpskog jezika kao službenog. Ovo i zato što je dosta igranja sa realnošću Crne Gore i procentima, zbog čega kao država ispadamo čak smiješni.

Ističem da, kao Crnogorac, nikad ne bih glasao da crnogorski ne bude službeni u Crnoj Gori! Ali ponavljam da nije ni crnogorski pošteno da i dalje montiramo stvarnost i žmurimo na realnost, gdje ravnopravno službeni jezik još uvijek ne može biti onaj kojim govori ubjedljivo najviše građana države!

Dakle, ako u Finskoj ravnopravan službeni jezik finskom, sa 88 %, može biti i švedski sa svega 6 % (!), onda je i previše kvazipatriotizma po Crnoj Gori – da srpski, kojim po posljednjem popisu govori ubjedljivo najveći broj građana, 43,18 %, ne može biti službeni, pored crnogorskog, kojim govori 34,52 % građana.

Svemu ovome možemo dodati i detalj da se 2,08 posto građana u Crnoj Gori izjasnilo da govori srpskohrvatskim!

Zato Predsjedništvo DNP-a, i predsjednik ove principijelne partije, Milan Knežević, imaju zaista puno pravo što su zatražili da se na nivou države Crne Gore najzad ispoštuje realnost, i da se najmnogoljudniji u njoj jezik, srpski, pored crnogorskog, ispoštuje kao, takođe, službeni.

Zbog svega navedenog, i što jezik brojki sve govori, duboko sam uvjeren da će, prema odluci Predsjedništva DNP-a, i Zogović i Vukićević, u protivnom, podnijeti neopozive ostavke na svoje funkcije, za kojima nikad nijesu ni jurili, uz otkazivanje podrške poslaničkog kluba DNP-a Vladi Crne Gore.

Igara bez granica sa statusom srpskog jezika u Crnoj Gori zaista je i više nego dovoljno.

Okrenimo se iskreno našoj realnosti, i jeziku brojki, koje sve govore.

Jer je Crnoj Gori u svemu najbitnija istina, a ne njeno štelovanje i jeftino politiziranje. Svakako, uz poštovanje svih naroda i vjera, jer je multinacionalna i multikonfesionalna Crna Gora aksiom, koji ne treba posebno dokazivati, pritom i kao naše najveće blago pred vratima EU.