Mediji širom svijeta početkom svake godine objavljuju rang-listu pasoša, dijele se tabele, a javnost dobija ažuriranu verziju stare priče, čiji je pasoš najjači, koliko se ko pomjerio na listi.

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Pasoši iz regije Zapadnog Balkana uglavnom završe u sredini ili pri dnu i rijetko dobiju pažnju.

Problem je u samoj metodologiji. Većina „passport strength“ indeksa računa države po principu jedan ulazak, jedan bod. Nije važno da li bez vize možete ući u Monako ili Kanadu, sve se tretira isto. Svijet se svodi na broj, bez konteksta i razlike u veličini država.

Upravo na to ukazuje novi rad sarajevskog autora Jasmina Hasića, doktora političkih nauka. Umjesto klasičnog pitanja „u koliko zemalja možemo putovati“, on pita: koliki dio svijeta nam je zapravo dostupan?

Hasić predlaže novi model, Spatial Passport Strength Index (SPSI), koji uzima u obzir ne samo vizni režim, već i kopnenu površinu zemalja kojima je omogućen ulazak. Ideja je jednostavna: dva pasoša mogu imati isti broj bezviznih zemalja, ali jedan može omogućiti pristup teritoriji višestruko većoj od drugog.

SPSI ne tvrdi da je sva zemlja jednako vrijedna, već koristi površinu kao objektivnu mjeru. Time se otkrivaju obrasci koje klasične rang-liste potpuno zanemaruju.

Rezultati pokazuju da neki „prosječni“ pasoši otvaraju iznenađujuće velike dijelove svijeta, dok pojedini pasoši s vrha liste nude manji prostorni doseg nego što se misli. Za Bosnu i Hercegovinu to je posebno važno, regionalni pasoši možda nemaju elitni status, ali u određenim kombinacijama omogućava pristup teritorijalno velikim državama, što standardni indeksi ne bilježe.

Autor ne nudi „konačnu istinu“, već poziv na drugačije razmišljanje. Umjesto prestiža i rangova, fokus stavlja na stvarni doseg mobilnosti. A kad se to pitanje jednom postavi, teško ga je ignorisati.