Novi informacijski ekosistem sve više dobija na značaju, sa naglaskom na bliskije veze, „toplije“ medije i sajtove u vlasništvu radnika, piše Anali Njuc.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Jedna od ironija 21. veka jeste to što se ispostavilo da sve ono što smo smatrali društvenim mrežama zapravo predstavlja masovne medije, samo u lošijoj i pokvarenoj formi. Ipak, novinari i kreatori sadržaja konačno pronalaze način da napuste stare modele i okrenu se budućnosti.

Termin „masovni mediji“ postao je popularan dvadesetih godina prošlog vijeka kako bi opisao pop kulturu u eri industrijske proizvodnje. Masovno proizvedene knjige, filmovi i radio-emisije stvorili su model u kojem hiljade, pa i milioni ljudi mogu istovremeno da dožive potpuno isti sadržaj. Pre 20. vijeka, zabava se uglavnom doživljavala uživo, u pozorištima, kafanama i koncertnim dvoranama, gdje je svaka izvedba bila pomalo drugačija. Film ili radio-emisija, međutim, bili su isti za sve, bez obzira na vrijeme i mjesto. Medijski sadržaj postao je standardizovan proizvod, poput cipela ili automobila.
 
Društvene mreže nisu promenile ovu formulu. Platforme poput X-a, Fejsbuka i TikToka dizajnirane su za masovnu potrošnju. Svaka objava, video ili prenos uživo predstavlja proizvod namjenjen što široj publici. Iako je moguće ciljati određene grupe ili stvarati „mehuriće“, broj pratilaca i dalje je ključan jer i dalje razmišljamo u okvirima masovnih medija, ko može da dopre do najvećeg broja ljudi. To zapravo i nije društvena interakcija, već masovna proizvodnja pod drugim imenom.

Ali šta ako bismo pokušali da stvorimo medije koji su zaista društveni, bez algoritamskog haosa i političkih manipulacija? Jedno od rješenja je takozvani „cosy media“ sadržaj i aplikacije osmišljene da povezuju male grupe ljudi u opuštenom i prijatnom okruženju.

Video-igra Animal Crossing, sa svojim jednostavnim zadacima i toplom atmosferom, često se navodi kao primjer takvog iskustva. Programeri pokušavaju da prenesu taj koncept i na društvene aplikacije, od grupnih četova do onlajn čitalačkih klubova. Suština nije samo u estetici, već u ograničavanju interakcije sa nepoznatima i usmjeravanju komunikacije na bliske ljude.

Autorka navodi da često koristi aplikaciju Retro za deljenje fotografija. Za razliku od Instagrama, Retro je namenjen manjim krugovima ljudi koje korisnik lično poznaje. Nema algoritama koji ubacuju sadržaj nepoznatih korisnika. Kada otvori aplikaciju, ima osjećaj kao da komunicira sa prijateljima, a ne da je zatrpana besmislenim sadržajem i reklamama. Objave nisu namenjene masama, već malom broju ljudi, poput razgovora u grupnom četu.

Takvi „topli“ mediji mogu pomoći ljudima da se povežu u vremenu koje je ubrzano i često stresno. Ipak, pored toga su nam potrebne i pouzdane vesti i analize. Problem je što se mnogi tradicionalni mediji suočavaju sa krizom. Novinari, posebno u Sjedinjenim Državama, napuštaju velike redakcije zbog smanjenih resursa i ograničene uredničke slobode.
 
Neki, poput ekonomiste Pola Krugmana i istraživačice Moli Vajt, pokrenuli su uspješne, finansijski podržane biltene. Međutim, većina novinara ne želi da radi samostalno, jer kvalitetno novinarstvo zahtjeva timski rad. Zbog toga sve više njih osniva zadruge u vlasništvu zaposlenih, koje pokreću nove medije i obezbjeđuju podršku urednika, pravnika i kolega.