Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da je bivšem direktoru Uprave prihoda i carina Radu Miloševiću povrijeđeno pravo na slobodu kretanja, ocijenivši da su mu mjere nadzora duže vrijeme produžavane bez suštinskog preispitivanja njihove neophodnosti i srazmjernosti. To je četvrti put da je Ustavni sud u vezi sa mjerama nadzora utvrdio povredu njegovih prava.

Foto: Vlada Crne Gore 

Ustavni sud je saopštio da su mjere nadzora određene nakon što je Milošević 21. juna 2023. godine pušten iz pritvora, u kojem je proveo šest mjeseci, jer optužnica nije bila podignuta u Ustavom propisanom roku.

Nakon izlaska iz pritvora određene su mu obaveza javljanja Upravi policije jednom mjesečno i privremeno oduzimanje pasoša i službenog pasoša, koje su više puta produžavane, a posljednji put 18. februara 2025. godine.

Specijalno državno tužilaštvo obavijestilo je Ustavni sud da optužnica u tom predmetu do 25. marta 2025. godine još nije bila podignuta, navodeći da se čekalo dostavljanje komunikacije sa aplikacije SKY ECC preko međunarodne pravne pomoći.

Ustavni sud je ocijenio da su mjere nadzora imale zakonski osnov i legitiman cilj, ali da Viši sud nije utvrdio da li su njihovo dalje trajanje i istovremena primjena obje mjere i dalje bili neophodni.

„Međutim, Viši sud nije sproveo potpunu i suštinsku procjenu da li su dalje trajanje i istovremena primjena obje mjere bili neophodni i srazmjerni tom cilju“, navodi se u odluci.

Sud je podsjetio na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj odluke o određivanju ili produžavanju mjera koje ograničavaju slobodu kretanja moraju biti zasnovane na detaljnoj procjeni svih okolnosti konkretnog slučaja.

Kako se navodi, sudovi su dužni da cijene ponašanje okrivljenog, stvarni rizik od bjekstva, složenost i tok postupka, postupanje nadležnih organa, kao i mogućnost primjene blažih mjera.

Kažu da su sudovi u Miloševićevom slučaju prilikom produžavanja mjera ponavljali iste razloge, pozivajući se na težinu krivičnog djela, visinu zaprijećene kazne i procjenu rizika od bjekstva, bez stvarnog preispitivanja da li su se okolnosti promijenile.

„Ponavljanje, odnosno prepisivanje istih razloga predstavljalo je samo formalno, a ne stvarno preispitivanje potrebe za daljim trajanjem mjera nadzora“, navodi se u odluci.

Ukazuju i da Viši sud nije razmatrao da li je istraga napredovala dinamikom koja bi opravdala kontinuirano produžavanje mjera, niti da li su nadležni organi postupali revnosno i ažurno.

Takođe, ocijenjeno je da nije obrazloženo zbog čega je bilo neophodno istovremeno primjenjivati obje mjere nadzora, niti da li se svrha postupka mogla ostvariti primjenom samo jedne od njih.

„Ustavni sud je zato zaključio da mjere nijesu produžavane na osnovu valjanog i suštinskog preispitivanja, da nije izvršena potrebna procjena njihove srazmjernosti i da nije uspostavljena pravična ravnoteža između interesa vođenja krivičnog postupka i prava podnosioca na slobodu kretanja“, zaključuje se u odluci.