Kada je prije 24 godine otišao iz tadašnjeg Titograda za Ameriku, Aleksandar Milić nikada nije zaboravio svoj rodni grad i Jugoslaviju, državu koje se i danas mnogi sjećaju sa sjetom.

Foto: privatna arhiva

Prije pet godina je odlučio da pokrene svoj biznis, pa u Nju Džerziju otvara restoran pod imenom „Bubamara“.

I to bi možda bio jedan u „moru“ sličnih lokala, da se Aleksandar nije potrudio da ovo mjesto bude zaista autentično.

Naime, ispred restorana je parkirana „Fića“, i to ne bilo koja, već ona titogradskih registarskih oznaka, koja je postala prava atrakcija.

Niko ne može da odoli da se ne fotografiše sa legendarnim automobilom "zastava 750, a za Aleksandra, „fića“ predstavlja jedno vrijeme, kada je po njegovom mišljenju bilo ljepše živjeti u nekadašnjoj Jugoslaviji, nego bilo gdje drugdje u svijetu.

„Trebalo mi je par mjeseci da sklopim sve te slike, i da dovedem to da kada gledate “fiću”, ustvari gledate jedan vremenski period naše istorije i našeg zajedničkog vremena. Slike koje se nalaze na “fići” govore o vremenu kada je bila jedna Jugoslavija, zajedništvu, druženju, jednom presjedniku koji je mogao da zapali kubanski cigar (tompus) u Bijeloj kući bez ustezanja… Crvenoj Zvezdi, Hajduku, Dinamu, Partizanu, Budućnosti, Želju, Sarajevu... Reprezentaciji Jugoslavije, tu je Džajić, Surjak, Katalinski, Šekularac.... Glumci Ljubiša Samardžić, Milena Dravić, Pavle Vujisić, Čkalja. Pjevača - Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Bijelo Dugme, Crvena Jabuka, Parni Valjak, Zana. Zatim košarkaši, počev od Slavnića, Dalipagića, Ćosića, pa završiti sa Divcem, Draženom Petrovićem, Rađom, Đorđevićem… Tu su i glavni gradovi Jugoslavije,…“, otkriva Aleksandar u razgovoru za Kolektiv.me.

Foto: privatna arhiva 

Foto: privatna arhiva

I to su samo neke od fotografija koje krase „fiću“, četvorotočkaša kojeg nije bilo lako dopremiti iz Podgorice, na drugi kontinent – u daleku Ameriku.

Ipak, naš sagovornik nije odustajao.

Uz pomoć prijatelja, „fića“ je ispred restorana parkiran u martu mjesecu, a fotografija sa ovog mjesta postale su pravi hit na društvenim mrežama.

I tamošnji mediji rado pišu o automobilu iz Titograda.

Tako je Aleksandra je između ostalog intervjuisala njujorška televizija ABC News – 7.

„"Fića" je kupljen u Podgorici, i naravno tamo napravljen uz pomoć mog prijatelja Zorana Fatića koji mi je pomogao da sve što sam zamislio da realizujem, jer sam sve to vrijeme ja bio u Americi. Doveo sam ga u martu ove godine, i mogu vam reći da mi nije bilo žao što sam uložio toliko truda  da sve to napravim, kada sam vidio koliko je to dobilo na publicitetu i koliko je ljudi samo došlo, slikalo  i pitalo za “fiću”, bilo sa Balkana ili iz Amerike”.

Foto: Cafe Bubamara/Facebook; privatna arhiva

Foto: Cafe Bubamara/Facebook; privatna arhiva

A kroz svoj restoran „Bubamara“, Aleksandar na pravi način prezentuje dio naše tradicionalne kulture i kuhinje.

Tako je sam enterijer u stilu koji je karakterisao period od 70-ih do kraja 90-tih godina, uz postere sa ulica glavnih gradova širom bivše Jugoslavije, gdje prednjači rodni Titograd: Skaline, obale Ribnice i Morače...

Uz nezaboravni sport i genija Dejana Savićevića.

„Restoran odiše u nekom tom vremenu kada smo svi bili zajedno (70-80-90)-tih,  jer je tako i dizajniran i možete naći slike i postere od svih jugoslovenskih glavih gradova (Beograd, Titograd, Skoplje, Sarajevo, Zagreb, Ljubljana, Priština,…) Zatim, slike glumaca, košarkaša, fudbalera, koji su u toj Jugi, a i danas, ostavili svoj neki neizbrisiv trag i smatram da svako ko je došao u lokal osjećao se kao kod kuće.  Naravno da ima najviše slika  iz onog Titograda kakvog ga ja pamtim – Morača, obala Ribnice, hotel Crna Gora, Skaline, Kino kultura, stadion Budućnosti, igrača Budućnosti, počev od Vlada Milića, Gana Ćerića, Baćka Pavlovića, pa do Caca Ljumovića, Guza Vujovića, Mojaša Radonjića, do našeg najvećeg Dejana Savićevića“, ističe Aleksandar za Kolektiv.me.

Foto: Cafe Bubamara/Facebook; privatna arhiva

Cijeli taj enterijer prati i sjajna muzika, i to samo ona sa naših prostora.

Tako, u jedinstvenom ambijentu, uz ćevape, đevreke, krempite, uštipke,.. u Nju Džerziju ne uživaju samo ljudi koji su porijeklom sa Balkana, nego iz cijelog svijeta.

Dobra hrana i muzika su, nesumnjivo, „univerzalni jezik“.

„Iako je naš lokal (u kome se sluša samo naša muzika iz 80-90-tih godina, YU rock), mi ne da imamo samo goste iz čitave stare Jugoslavije, nego i sa Balkana pa i dalje (Bugari, Albanci, Grci, Turci, Poljaci, Ukrajinci, Rusi, Kolumbijci, Južnoamerikanci..), ma ko može da odoli našim ćevapima, bureku, đevreku, uštipcima, našem kolaču – naše, a najbolje“, zaključio je Aleksandar Milić za Kolektiv.me.

Marija BOJOVIĆ