Predsjednica udruženja adultnih pacijenata oboljelih od dijabetesa mellitusa Tip 1 “Dijabetes Ekipa-DOB" Lejla Martinović Puzović istakla je da je Fond za zdravstveno osiguranje ponovo diskriminisao pacijente koji imaju dijabetes tip 1, ovog puta ne zbog starosne razlike, već zbog podjele na one koji nose i ne nose insulinske pumpe.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Ona je podsjetila da je nedavno pokrenuta peticija da svi oboljeli od dijabetesa u Crnoj Gori na insulinskoj terapiji dobiju senzore, koju je potpisalo 6.327 građana.

“Trenutno se nalazimo u fazi mijenjanja pravilnika o medicinskim pomagalima, gdje su nam na kašičicu dali senzore za sve adultne pacijente koji su trenutno na insulinskoj terapiji sa insulinskom pumpom. Rekli bi mali korak za pacijente, ali veliki za Fond za zdravstveno osiguranje. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Fond nema para da donese odluku o promjeni pravilnika po kome pravo na senzor za kontinuirano praćenje nivoa glikemije u krvi dobiju svi adultni pacijenti u Crnoj Gori oboljeli od ove autoimune, hronične i neizlječive bolesti”, ističe Martinović Putović.

Takvih pacijenata u Crnoj Gori je oko 2.700.

“Na žalost, zbog neupućenosti nadležnih koji se bave finansijama, brane lične ili političke interese ili jednostavno nemaju u sebi empatiju prema ovoj grupi pacijenata, danas se ova grupa od 2.700 pacijenata bode od šest do osam puta dnevno radi kapilarne provjere nivoa glikemije, plus najmanje četiri puta dnevno primaju insulin ako su na multiinjektivnoj terapiji sa insulinskim penovima. To je u toku godine 2.190 uboda radi provjere nivoa glikemije iz krvi plus 1.460 uboda za apliciranje insulina”, objašnjava Martinović Puzović.

Ukoliko bi u praćenju bolesti koristili senzore, pacijenti bi znatno smanjili broj uboda, ali i imali kvalitetniji život.

“Korišćenjem senzora na godišnjem nivou ne samo da te ubode za praćenje glikemije smanjujemo na nekih 36, već pacijenti ostvaruju bolju i stabilniju samokontrolu, pravilnu aplikaciju insulinske terapije, pravilnu ishranu i sprovođenje sportskih aktivnosti, lakše obavljanje posla na radnom mjestu, kao vozači sigurnije učešće u saobraćaju, a pogotovo prevenciju svih lokalnih i akutnih komplikacija koje donosi sijabetes i koja našu državu košta jako puno novca”, ukazuje Martinović Puzović.

U danima dok čekaju izvještaj sa sjednice Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje koja je održana 5.marta ove godine, a čiji izvještaj su, kako kaže Martinović Puzović, trebali da dobiju 12.marta, pacijenti “nastavljaju da se bodu i bodu”.

“Džaba im da se bodu kada po pravilniku nemaju dovoljno trakica za glukometre jer im je dato od 25 do 100 trakica mjesečno, a njima je potrebno 240 trakica. Zbog totalne konfuzije Fonda po pitanju adultnih pacijenata i ne komuniciranja sa endokrinolozima, trenutno se nalazimo u situaciji da se ne isporučuje potrošni materijal za insulinske pumpe korisnicima jer je dokumentacija nedostupna, odgađaju se konzilijumi i nemamo kontinuitet za korištenje pomagala koji nam omogućavaju što normalniji žvot”, upozorava Martinović Puzović.

Pita zbog čega osobe sa dijabetesom nemaju prava na što lakši i normalniji život.

“Ko u Crnoj Gori ima pravo da nam to uskrati?! Ako Fond ima problem sa finansijama, zbog čega se ne obrati Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu finansija? Po kom zakonu svoj unutrašnji problem rješavaju preko zdravlja građana, odnosno uništavajući zdravlje građana”, pita revoltirano Martinović Puzović.

Objašnjava da su senzor i insulinska pumpa aparatići koji se apliciraju na tijelo pacijenata i omogućavaju im laksi život sa dijabetesom.

“Međutim, to su ipak strana tijela i nisu svi pacijenti otvoreni ka ovom načinu liječenja, nisu potencijalni kandidati, ali to ne treba da bude razlog da se ovaj savrremeni način liječenja dijabetesa uskraćuje onima koji bi sve dali da imaju pristup ovoj savremenoj tehnologiji koja je zadnjih 10 godina u razvijenim zemljama postala redovan dio terapije. Sigurno je da neće svih 2.700 pacijenata odmah ni uzeti ni dobiti senzore”, kazala je Martinović Puzović.

Navodi da je ovo udruženje 29.februara ove godine u Podgorici održalo okrugli sto kome su prisustvovali iz firme URION i FARMONT-zastupnici i distributeri medicinskih pomagala za osobe sa dijabetesom, predstavnik Fonda, endokrinolog kao predstavnik struke i bili su pozvani iz Ministarstva zdravlja, ali se, ističe Martinović Puzović, nijesu odazvali pozivu.

“Na tom sastanku smo objasnili da smo odgovorni za ono što tražimo, predložili smo hrvatski i evropski model po kom se dodjeluju i koriste senzori i insistirali na isporuci samog senzora, a ne na refundaciji vrijednosti senzora od strane Fonda. Od struke smo dobili potvrdu koliko je sam senzor bitan kod glikoregulacije pacijenta i sprovođenja autokontrole”, kazala je Martinović Puzović.

Na novoj promjeni pravilnika zahvalni su, kaže, samo u slučaju ako senzori sa trasmiterom budu prepisani i uručeni pacijentu koji je korisnik insulinske pumpe, a nikako refundacijom i doplatom.

“Ponovo je napravljena diskriminacija od strane Fonda prema pacijentima DT1 ovaj put ne zbog starosne razlike, već zbog podjele na one koji nose i ne nose insulinske pumpe. Pozivam odgovorne da što prije riješe ovu situaciju i olakšaju život našim pacijentima koji imaju pravo na jedan normalan i efikasan život u društvu”, poručuje Martinović Puzović.

Traži pravo na pristup tehnologiji i njen kontinuitet.

“Kao pacijent koji boluje od dijabetesa Tip 1, kao neko ko živi u inostranstvu već 20 godina, kao neko ko je dio dijaspore, želim da se zahvalim svima koji godinama unazad kupuju, šalju, donose, doniraju ovu vrstu medicinskih pomagala. Sve je to divno i lijepo, ali je na žalost kratkoročno…Traje 10 -14 dana…A šta posle toga? Nemamo kontinuitet i pacijent se nađe u problemu kada mu aparatić ostane bez trakica ili kada mu istekne senzor. Zbog toga država Crna Gora kao demokratska zemlja koja je na evropskom putu mora i treba da riješi situaciju pacijenata oboljelih od dijabetesa”, zaključuje Martinović Puzović..