Ministarstvo kulture i medija poslalo je dokument sa smjernicama i preporukama u kriznim situacijama kakve su nas pogodile ovih dana, a koje je pripremio stručni tim psihijatara i psihologa Crne Gore, po ugledu na međunarodnu praksu i standarde. Preporuke se odnose na način na koji mediji treba da izvještavaju o slučaju masovnog ubistva na Cetinju i drugim sličnim događajima koji se odnose na incidente nasilja u kojima je više osoba nasilno stradalo.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Dokument prenosimo integralno:

Masovno nasilje ovog tipa ne pogađa samo pojedince i njihove porodice, već predstavlja i javnozdravstveni problem. Medijsko izvještavanje o ovakvim događajima nosi dodatnu težinu jer veoma lako može da pokrene vrlo intenzivna osjećanja kod građana, unese dodatan nemir ili pokrene nove događaje nasilja. Senzacionalizam u izvještavanju, korišćenje neadekvatnog rječnika, kao i simplifikacija uzroka ili okolnosti nasilja mogu doprinijeti širenju panike i dezinformacija, te dodatno narušiti zdravlje kako onih koji su direktno doživjeli traumu ali i svih ostalih koji su indirektno pogođeni.

Smjernice za etičko medijsko izveštavanje pripremljene su po uzoru na relevantne svjetske protokole ovog tipa, sa ciljem da pomognu novinarkama i novinarima da kroz svoj rad doprinesu adekvatnom razumevanju složenosti nasilja i traume, uključujući i nasilje vatrenim oružjem, i da deluju preventivno, doprinoseći podizanju svjesnosti o suštini problema, unaprijeđenju znanja i podsticanju odgovornog prisupa događajima sa visokim traumatizujućim potencijalom.

KADA IZVJEŠTAVATE POSEBNO JE VAŽNO DA ZNATE:

Istraživanja pokazuju da načini na koji mediji izvještavaju o masovnim pucnjavama mogu doprinijeti takozvanom “zaraznom” ponašanju, odnosno pokušajima pojedinaca da nasilje vatrenim oružjem imitiraju. Odgovorno izvještavanje, s druge strane, može smanjiti ove rizike.

Većina ljudi koji žive sa poremećajima mentalnog zdravlja nisu nasilni. Dodatno, kod onih osoba koje su najčešće počinioci masovnog nasilja vatrenim oružjem u najvećem broju slučajeva nijesu formalno ustanovljeni ozbiljni poremećaji mentalnog zdravlja.

Odgovorno izvještavanje o masovnim pucnjavama može edukovati javnost i smanjiti rizik od budućeg nasilja.

OPŠTE INFORMACIJE O IZVJEŠTAVANJU:

Način na koji mediji izvještavaju o nasilju, bilo da se radi o masovnom nasilju, nasilju u porodici, samoubistvima ili ubistvima, može značajno uticati na sve one građane koji ove medije prate. 

U medijskom izveštavanju, dok je postupak u toku, ne bi trebalo otkrivati identitet preživjelih, identitet žrtava ili članova/članica njihovih porodica, kao ni detalje koji bi mogli uputiti na njihov identitet, uključujući i fotografije mjesta/zgrade/kuće gde se nasilje desilo. Ovo je pogotovo važno kada je riječ o maloljetnoj djeci.

Potrebno je na minimum smanjiti izvjetavanje o počiniocima, kako se drugi ne bi identifikovali s njima, ili bili inspirisani njima.

Medijski izvještaji ne bi smjeli da sadrže informacije kojima bi se čin nasilja mogao opravdati spoljašnjim okolnostima ili ličnim osobinama nasilnika (npr. siromaštvo, ostanak bez posla, poremećaji mentalnog zdravlja, upotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci).

Masovno nasilje najčešće nije odraz mentalne bolesti počinioca – predstavljajući počinioce nasilja kao mentalno oboljele osobe, mediji mogu uticati na stvaranje pogrešne slike o počiniocu, dok istovremeno neopravdano stigmatizuju osobe koje žive sa poremećajima mentalnog zdravlja, i u velikoj većini slučajeva nisu nasilne.

Potrebno je izbjegavati stavljanje fotografija počinitelja nasilja i žrtava jednu pored druge.

Generalno ne treba koristiti fotografije žrtava, preživjelih, počinilaca nasilja i njima bliskih osoba sa profila na društvenim mrežama – pored toga što na taj način dodatno viktimizujemo preživjele, time se otkriva njihov identitet, čime se i članovi njihovih porodica, a posebno djeca, dodatno viktimizuju.

Objavljivanje fotografija sa društvenih mreža, kada se radi o počiniocima nasilja, može podstaći i dalje nasilje, te dovesti u opasnost članove njihovih porodica, i izložiti ih prijetnjama i osvetničkom ponašanju i van društvenih mreža. Fotografije počinilaca mogu se, pak, objaviti, u situacijama u kojima policija i dalje traga za njima.

Od izuzetnog je značaja da mediji ne pojednostavljuju i ne senzacionalizuju incident nasilja jer se time mogu ohrabriti ljudi koji bi ponovili takvo ponašanje i koji traže “slavu” i ozloglašenost. (npr. ne treba saopštavati: „Najsmrtonosniji incident ikada”, kako se ne bi podsticalo da se i to prevaziđe).

Posebna pažnja se mora posvetiti izvještavanju o nasilju u specifičnim zajednicama, kako bi se izbjeglo obilježavanje ovih zajedinica u kojima se incident dogodio kao i stigmatizacija žrtava ili potencijalnih žrtava počinioca nasilja. Treba podstaći izvještavanje na način da se zajednice, građani i cjelokupna država mobilišu za podršku žrtvama i spriječe budući incidenti masovnih pucnjava i drugih masovnih zločina.

Mora se imati na umu da je cijela javnost, zajednice i porodice, pa i porodice počinilaca nasilja, duboko pogođeni i traumatizovani incidentom. Jako je važno da ukoliko se rade intervjui, to se obavlja na poštujući način, koji ne retraumatizuje i ne senzacionalizuje.

LOŠE MEDIJSKO IZVJEŠTAVANJE MOŽE: 

Provocirati incidente kopiranja od strane ljudi koji počinioce nasilja mogu percipirati kao svoje uzore ili heroje.

Dodatno traumatizovati preživjele, porodice i zajednice.

Povećati predrasude i stigmatizaciju prema ljudima koji žive sa poremećajima mentalnog zdravlja.

Odvratiti osobe koje imaju poremećaj mentalnog zdravlja od potraživanja ili prhvatanja stučne pomoći. 

DOBRO MEDIJSKO IZVJEŠTAVANJE MOŽE: 

Edukovati javnost na poštujući i etičan način, koji štiti dostojanstvo žrtava nasilja.

Pružiti utjehu preživjelima, porodice i zajednice – uključujući i porodice počinilaca.

Ohrabriti građane da potraže pomoć i podršku za sebe ili druge koji bi mogli biti pod povećanim rizikom od nasilja, ili u povišenom stresu zbog preživljenog nasilja.

ZNAKOVI UPOZORENJA NA MOGUĆNOST MASOVNE PUCNJAVE

Eksplicitne verbalne ili pismene prijetnje o planovima za nanošenje štete drugima, nasilju ili ubistvu.

Izražavanje divljenja ili identifikacije sa drugim počiniocima nasilja i masovnog nasilja.

Izražavanje razmišljanja ili maštanja o učestvovanju u pucnjavi ili drugim nasilnim ponašanjima.

Internet pretraživanje oružja, nabavljanje ili posjedovanje velike količine oružja.