Kvadbol je stekao reputaciju transinkluzivnog i ima rodno pravilo, koje ograničava broj igrača istog pola na terenu u isto vrijeme.

Foto: Instagram screenshot/txstquidditch, ilustracija

Kvafli, bladžerke i neuhvatljiva zlatna skrivalica - prošlo je skoro 20 godina otkako se kvidič iz knjiga i filmova o Hariju Poteru preselio na terene u stvarnom životu.

Ovaj sport, koji je proslavio mali čarobnjak iz romana autorke Dž. K. Rouling, sada je poznat kao kvadbol i vjeruje se da je jedini sport u kome učestvuju i muškarci i žene istovremeno.

Za razliku od Harija i njegovih prijatelja, koji bi izvodili manevre dok su letjeli kroz vazduh na magičnim metlama, igrači iz stvarnog života pokušavaju da nadmudre protivnike noseći PVC cijevi.

Iako je prvobitno na njega moglo da se gleda kao na sport tvrdokornih fanova Harija Potera, kvadbol je odavno prevazišao seriju i knjige i nastavio da živi kao takmičarski sport pod čijom su čarolijom hiljade igrača, prenosi BBC.

"Ja čak ni ne volim toliko Harija Potera", kaže Henri Paten, igrač Šefildskog kvadbol kluba.

Henri je otkrio ljubav prema ovom sportu pošto je nevoljno prisustvovao jednom treningu 2021. godine.

"U sportovima kojima sam se ranije bavio volio sam da se takmičim i pobjedim po svaku cijenu. Kvadbol nas uči mnogo više o inkluzivnosti, ali i dobrom provodu", kaže 22-godišnjak.

Kvidič je u knjizi prikazan kao opasna igra, gdje se igrači sudaraju dok lete velikom brzinom i imaju agresivne taktike.

 

Igra iz stvarnog života, koju su organizovali američki studenti tokom 2005. godine, jednako je brza i u njoj takozvani jurišnici pokušavaju da ubace kvafle - polu izduvane odbojkaške lopte kroz obruče protivnika. U međuvremenu, izbjegavaju udarce bladžerki, gumenih lopti koje bacaju goniči.

Možda je najpoznatiji element igre zlatna skrivalica, koji je Hari Poter zamalo progutao tokom njegovog prvog meča u kvidiču. Ali umjesto krilate loptice veličine oraha, tragači iz stvarnog života jure trkača obučenog u žuto, koji ima čarapu sa teniskom loptom pričvršćenom za šorts.

Sara Abramson, koja igra za Bristolski kvadbol klub, kaže da ovaj sport kombinuje elemente iz dobro poznatih omiljenih igara iz djetinjstva.

"To je kao da igrate dodžbol, fudbal i hvatate zastavu u isto vrijeme. Vizuelno je zanimljiv sport za gledanje", kaže Sara.

Kvadbol timovi obično se sastoje od tri goniča, dva jurišnika, jednog čuvara i jednog tragača, koji igraju na terenu otprilike upola manjem od fudbalskog. Umjesto da kupuju metle, igrači imaju PVC cevi koje igrači drže između nogu.

"Stvarno je zabavno, ali je i mnogo smješno. Morate da budete spremni da se smijete sami sebi", kaže 25-godišnja Sara.

Kvadbol je brzo osvojio srca i umove širom svijeta, što je dovelo do pojave novih timova, turnira i na kraju prvog Svjetskog prvenstva u Oksfordu 2012. godine.

Zbog neobičnih pravila i porijekla, igrači kažu da ih često pitaju da li lete i da li je u pitanju uopšte pravi sport. Isto tako, ljudi često potcenjuju koliko ovaj sport može da bude fizički zahtjevan, kaže Kloi Darkin, predsjednica Olimpijskog kvadbol kluba.

"Mnogi ljudi koji se bave fitnesom kažu da se pripremaju za ovaj sport tako što rade treninge visokog intenziteta", kaže Darkin.

Kvadbol je stekao reputaciju transinkluzivnog i ima rodno pravilo, koje ograničava broj igrača istog pola na terenu u isto vrijeme. Kloi, koja je ujedno i službenica za međunarodne odnose u upravi engleskog kvidbola, kaže da je igranje u mješovitim grupama "osnažujuće".

"Uvijek postoji pretpostavka da su muškarci jači od žena, ali u stvarnosti to nije sasvim tačno. Ima mnogo muškaraca u zajednici koji me smatraju izazovnim protivnikom", kaže 26-godišnjakinja.

Iako su veze kvidbola sa serijom o Hariju Poteru nesporne, preduzeti su koraci da se sport udalji od franšize. Godine 2022. donijeta je odluka da se kvidič preimenuje u kvidbol, djelom zbog komentara Dž.K. Rouling o rodnom identitetu, ali i zbog problema sa zaštitnim znakovima. U to vrijeme, iz Kvadbol tima Engleske rekli su da promjena imena ukazuje na "čvrst stav prema trans igračima i članovima" i otvara "veće mogućnosti za finansiranje".

Izi Heks, igrač Kvadbol kluba Šefild, kaže da Hari Poter više nije "marketinški magnet" kada je u pitanju priključivanje klubu.

"Knjige su vjerovatno veliki faktor zašto ljudi znaju za sport, ali volio bih da mislim da ga ljudi sada otkrivaju iz drugih izvora", rekao je Heks.

Za neke igrače, poput Džejmsa Martina, kvadbol je predstavljao atraktivnu alternativu drugim sportovima, poput ragbija.

"Mnogo je zabavnije jer je lopta mnogo više uključena i kretanje je slobodnije. Zapravo sam prestao da igram ragbi jer sam se mnogo više bavio kvadbolom", kaže Vorvik trener i predsjednik kvadbol kluba.

Majkl Ensel, koji je nekada igrao američki fudbal, kaže da se prijavio za takmičenje 2013. godine "skoro iz šale".

"Kad se toga sjetim, shvatam da je to je najbolja stvar koju sam uradio iz šale. To je jedini sport kojim sam se ikad bavio u kojem se možeš pojaviti kao novi čovjek, kog svi srdačno prihvataju", kaže ovaj 30-godišnjak.

Od pandemije korona virusa, okupljanje igrača je bilo izazovno i za timove u zajednicama, ali i one pri univerzitetima, a neki klubovi su čak i sada na pauzi.

Igrač Oksford Mamutsa Sem veruje da bi bolja saradnja između društava i ciljanje na studente koji nisu studenti mogli da održe rast. Sem je imao 12 godina kada je gledao Britanski kvadbol kup u Oksfordu 2012. i sada je i sam ponosan igrač. Uprkos trenutnim izazovima, 23-godišnjak je optimističan u pogledu budućnosti sporta.

"Mučimo se da smislimo kako da ga učinimo popularnim, ali mislim da je to moguće. Odbijam da vjerujem da uzbudljiv sport kao što je ovaj gubi popularnost", kaže on.