Ako EU želi da bude respektibilan faktor na globalnoj političkoj sceni, što je danas sve manje, onda mora zaokružiti proces integracije na cijelom našem kontinentu. Do sada su nas redovno iz Brisela upozoravali da se neće ponoviti slučaj Bugarske i Rumunije, koje su kao „primljene preko reda“, ali je slijed događaja kojima danas svjedočimo pokazao da je to bio najdalekovidiji geopolitički potez u novijoj evropskoj političkoj istoriji, poručio je bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović u uvodnoj riječi tokom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pred studentima, profesorima i visokim predstavnicima državnih institucija BiH. Razgovor je u prisustvu medija sa njim vodio dekan FPN-a prof. dr Sead Turčalo, prenosi Pobjeda.

Foto: arhiva, Milo Đukanović/Facebook

On je govorio na temu regionalnih odnosa i geopolitičkih izazova na Zapadnom Balkanu i poručio da je inspirativno pričati o ovom vremenu za koje ne možemo reći da je „kraj istorije“, ali jeste kraj svjetskog poretka kakvog smo znali do prije par godina, a posebno do američkih predsjedničkih izbora prošle godine.

“Balkan je kroz svu istoriju bio neka vrsta političkog senzora za evropska i svjetska gibanja. Nekad uzročnik, ali uvijek prostor na kom su se manifestovale i prelamale, često tragično, posljedice svjetske politike. Da se podsjetimo. Dobro je neko rekao da Evropa redovno ispoljava svoje zablude kad se radi o Balkanu. Kao da je i sami njegov naziv plod zabluda. Ime je nastalo početkom 19. vijeka. Do tada su bili razni nazivi – Grčko, Rimsko, Ilirsko poluostrvo. Ili Evropsko otomansko carstvo, Evropska Turska. Sve su to bili uglavnom geografski i politički pojmovi. U evropskoj i svjetskoj stvarnosti to je poodavno sinonim i za mentalitet, za način mišljenja i života”, kazao je Đukanović.

Po Vebsterovom rječniku, naglasio je, balkanizacija je rasparčavanje jednog geografskog područja na male međusobno neprijateljske političke jedinice poput balkanskih država poslije Prvog svjetskog rata.

“Potkraj prošlog vijeka kao da smo se trudili da kroz krvavi raspad velike Jugoslavije potvrdimo autentičnost ove definicije. Taj termin ide u korak s vremenom pa se danas često može čuti i pročitati kako „balkanizacija tehnologija može nauditi globalnim inovacijama“ ili se upozorava „da se svijet suočava sa balkanizacijom lanca snabdijevanja“. Početkom ovog vijeka imamo novo političko ime za naše područje – Zapadni Balkan, koje se geografski pomjera na istok. Mada je Meternih govorio da Balkan počinje od Ulice Renveg u Beču. Taj prostor danas obuhvata naših šest država: Crna Gora, BiH, Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Kosovo, koje su tretirane kao dio regiona Jugoistočne Evrope”, kazao je Đukanović.

Podsjetio je da nakon ulaska Slovenije i Hrvatske u EU, preostale države na eks-Ju prostoru i susjedna Albanija dobijaju i novu geografsku prepoznatljivost.

“Kakav god naziv bio, gledano istorijski to je regija nestabilnosti, ratova i zaostajanja u razvoju, koja je preskočila period humanizma i renesanse i sve četiri industrijske revolucije, ali nikada ratove, niti je još prošla tranziciju. Vjerovatno nije slučajno kolumnista njemačkog nedjeljnika Cajt Ulrih Ladurner napisao „ako se raspadne EU, onda će se to dogoditi tamo gdje je najkrhkija – na Balkanu, tamo gdje na nju spolja djeluju moćne sile“. Bilo je to neposredno nakon Samita EU na Malti 2023. Evropski savjet je bio preokupiran temom Libije i migranata. Ladurner je primijetio: „Čak i u vrijeme kad su migranti bili na balkanskoj ruti nije se pričalo o Balkanu, nego o migrantima”, rekao je Đukanović.

Objasnio je da je nekoliko godina prije toga došlo do kvarenja odnosa između Zapada i Rusije, između Amerike i Kine.

“Rat u Ukrajini traje već četvrtu, a u Gazi već drugu godinu, i ne nazire im se kraj. Za to vrijeme se NATO širio i povećao broj članica. Poslije agresije Rusije na Ukrajinu primljene su i Finska i Švedska. Evropska unija ne samo da ne prati taj trend, već se u međuvremenu desio Bregzit”, naglasio je on.

Prema njegovim riječima spoljne prijetnje očigledno više nijesu dovoljne da generišu bilo kakvu vrstu nacionalnog jedinstva ili mobilizacije u zapadnim demokratijama, kako je prošle godine u jednom intervjuu upozorio poznati politikolog Ivan Krastev.

“On je podsjetio da je u Evropskom savjetu za spoljne poslove sprovedeno istraživanje koje je pokazalo kako su Evropljani podijeljeni oko toga što je za njih najveća evropska kriza. U Poljskoj i Estoniji to je rat u Ukrajini. U Njemačkoj je to imigracija. U Italiji ekonomija. U Velikoj Britaniji je kovid-19. Ne postoji očigledno sposobnost, a ni htjenje da se shvati da je danas Evropa u situaciji u kakvoj nije bila od početka Drugog svjetskog rata”, naveo je on.

Đukanović napominje da je već dugo alarmantno opominjujuće da samo jedan lider u EU može da blokira politiku koju podržavaju sve ostale države članice i da time promijeni kurs evropske politike.

“Sve se to dešava u vremenu totalnog resetovanja međunarodnog poretka na globalnom planu gdje Evropske unije gotovo da nema među velikim igračima. Očigledna je kriza vođstva. Henri Kisindžer je govorio da „bez liderstva institucije gube orijentaciju, a države gube uticaj što na kraju dovodi do katastrofalnih posljedica“.”, rekao je on.

S pravom se, kako kaže Đukanović, postavlja pitanje kako se moglo desiti da Sjeverna Koreja proizvede i isporuči Rusiji tokom jedne godine više konvencionalnih artiljerijskih granata nego sva Evropa Ukrajini.

“Istovremeno, u jednom broju država koje su saveznice SAD, javnost većinski vjeruje da se u Ukrajini vodi rat između Zapada i Rusije. Evropi i svijetu su danas više nego ikada potrebni lideri – državnici. A kako je Čerčil govorio: „Državnici nijesu pozvani da rješavaju samo lake probleme, jer oni se rješavaju sami od sebe“. Svijet je suočen sa velikim problemima. Međutim, mnogo je više velikih problema nego velikih državnika”,kazao je Đukanović.

Govoreći o regionu, poručio je da je ZB danas dalje od Brisela nego prije 10 godina.

“Može se reći da je bliži politici devedesetih nego EU. Na Solunskom samitu 2003. poslate su optimističke poruke o bliskoj evropskoj budućnosti država ZB. Već sljedeće godine među 10 novih članica bila je i Slovenija. Tri godine kasnije punopravne članice postale su Bugarska i Rumunija. Hrvatska je primljena 2013”, istakao je Đukanović.

Pojasnio je da dase MIP Grčke Jorgos Papandreu zalagao se na Solunskom samitu da u završni dokument uđe stav da će sve države Jugoistočne Evrope postati članice do stogodišnjice Velikog rata 2014.

“Međutim, baš te godine novoizabrani predsjednik EK Žan Klod Junker saopštio je da u vrijeme mandata njegove komisije neće biti proširenja. Kontinuirano splašnjava entuzijazam za evropske integracije, na što su, navodeći konkretne podatke, zvaničnike u Briselu na zajedničkim sastancima upozoravali lideri Srbije i Sjeverne Makedonije. U geopolitici nema praznog hoda. Tamo gdje izostaje uticaj onih koji bi morali biti najpozvaniji, u ovom slučaju EU, očekivano se ubacuju drugi sa svojim interesima i aspiracijama. Na Zapadnom Balkanu je intenzivirano prisustvo Rusije. Sve su prisutnije i Turska i Kina… Strano prisustvo najilustrativnije se može vidjeti na primjeru BiH kroz Savjet za implementaciju mira. Logično je da su tu Rusija, Turska, Srbija, Hrvatska… Izgleda očigledno da svi oni dobro znaju što su njihovi interesi u Bosni. Da li to isto možemo kazati i za EU? Brisel nam je svima cilj, ali djeluje kao pokretna meta koja se udaljava”, upozorava Đukanović.

On ističe da za posljedicu dobijamo restauraciju velikodržavnog nacionalizma.

“Sada u formi ,,srpskog sveta“ i ,,brige“ Beograda prema navodno ugroženim Srbima u regionu. Uvertira tome bila je ideja ,,Open Balkan“, politički zavodljiva i nekritički podržana iz SD i sa važnih lobističkih adresa u Vašingtonu. SPC je moćan instrument državne politike Srbije u regionu koji je zamijenio nekadašnje savezne institucije što su bile na raspolaganju Beogradu u ostvarivanju nacionalističkih interesa devedesetih…”, jasan je on.

I ne manje od toga, dodaje, efikasan instrument ruskog imperijalizma.

“Što danas imamo na ZB? Neuspješan dijalog Beograd – Priština, nefunkcionalnu BiH, probleme u Sjevernoj Makedoniji, prvo sa Grčkom, pa sa Bugarskom, kleronacionalističku kontrarevoluciju u Crnoj Gori 2020… Dok negativan uticaj SPC i zvaničnog Beograda jača…”, ocijenio je Đukanović.

Napomenuo je da je rat u Ukrajini aktuelizovao priču o proširenju EU.

“Zapadnobalkanskim državama se ukazala nova prilika. Istina, Brisel je nominovao Ukrajinu koja je u ratu „lokomotivom proširenja“, što zaista zvuči paradoksalno. Šansa se prvenstveno ukazala Crnoj Gori koja je najdalje odmakla u pregovorima, a Brisel u posljednje vrijeme sve otvorenije forsira i Albaniju. Ipak, sumnjam u realnost očekivanja da do proširenja dođe 2028. ili 2030. Čak da mi u Podgorici i u Tirani sve uradimo što se od nas očekuje, pitanje je hoće li EU biti spremna da prihvati nove članice. Imam u vidu i neke poruke novoizabranog njemačkog kancelara Merca, za koje se ne bi moglo reći da su ohrabrujuće”, pojasnio je Đukanović.

Bivši predsjednik Crne Gore mišljenja je da je država u 35 godina nove političke istorije prošla put koji nagovještava zatvaranje retrogradnog političkog kruga.

“Devedesete godine počela je iluzijom da brani SFRJ, no ubrzo se ispostavilo da postaje talac velikosrpskog nacionalizma. Nedugo zatim pokazala je zavidno političko umijeće: sačuvala mir i stabilnost kao jedina republika eks-Ju na čijoj teritoriji nije bilo rata. Učvrstila je multietnički sklad uprkos ratovima u okruženju i ogromnom prilivu izbjeglica svih vjera i nacija, koje su u jednom trenutku činile petinu naše ukupne populacije”, podsjetio je on.

Istakao je da je Crna Gora uspostavila je ekonomsku suverenost prvi put u istoriji, uvela euro i utrla put dinamičnom razvoju i obnovi nezavisnosti, koju je ostvarila poštujući pravila EU.

“Promijenila je svoj strateški kurs, ušla u NATO i stigla u predvorje EU. Godinama je bila jedna od vodećih evropskih zemalja mjereno odnosom priliva SDI i BDP. Uslijedila je očekivana promjena vlasti 2020, nakon tridesetogodišnjeg kontinuiteta prethodne vladajuće koalicije”, kazao je on.

No, naglašava, promjena se dogodila u uslovima drastičnog upliva stranih interesa.

“Iz Rusije očekivano. Iz Srbije takođe. Ali i uz naivnu podršku tim procesima sa partnerskih zapadnih adresa. Podsjetimo se – i SD i evropski politički centri bili su puni razumijevanja za navodno ugrožena vjerska prava vjernika SPC. Iako su dobijali jasna upozorenja da nije riječ o tome, već o političkom instrumentalizovanju te crkve na platformi velikodržavnog nacionalizma i ruskog imperijalizma. Nije se to željelo čuti. Jer veliki, kao što znamo, nikad ne griješe. Naprotiv, nastavljena je podrška jednako tako lažnim razvojnim idejama, koje su zapravo bile platforma za političku afirmaciju pogubnih balkanskih nacionalizama, kao što je bila ideja ,,Open Balkan“. Kasnije su se napokon mogle čuti i drugačije ocjene stanja u regionu, prije svega od strane Evopskog parlamenta”, rekao je Đukanović.

Ipak, dodao je, najbolja potvrda potpunog previda zapadne politike u Crnoj Gori 2020. i razobličavanje uloge SPC dobili smo iz Moskve, tendencioznim objavljivanjem transkripata razgovara srpskog patrijarha sa predsjednikom Rusije, kojim se afirmiše stvaranje ,,ruskog sveta“ i izražava nada da će mu se priključiti i balkanske države.

Što se, kako kaže, tiče negativnog uticaja Beograda, u Crnoj Gori nema ničeg novog.

“Istorija se samo ponavlja. Polovinom 19. vijeka Ilija Garašanin je na vijest o imenovanju knjaza Danila i proglašenju knjaževine Crne Gore rekao da je to „najnesrećniji događaj za Srbiju“. Deset godina kasnije, za vrijeme napada Omer-paše Latasa na Crnu Goru, rekao je da bi „najbolje bilo da Crna Gora propadne“. Na samom kraju 19. vijeka, kad je Crna Gora već bila nezavisna država kao i Srbija, za vrijeme vlade Vladana Đorđevića Crnogorcima i Ciganima je bio zabranjen ulazak u Srbiju. Danas su Crnogorci izloženi asimilaciji, svojata se crnogorska kultura i istorija, čak se ide dotle da se tvrdi da Srpska crkva u Crnoj Gori postoji osam vjekova, dok u njihovim zvaničnim dokumentima piše da u Srbiji postoji od prve polovine 19. vijeka. Sve to pod plaštom „brige za Srbe u regionu“…”, rekao je Đukanović.

Ističe da su povratkom Trampa u Bijelu kuću nepoznanice sve veće.

“Globalni procesi nakon početka ratova u Ukrajini i Gazi nagovještavali su radikalnu promjenu svjetskog poretka i do američkih predsjedničkih izbora u novembru. Previranja u svijetu posljednjih godina zamagljuju pravac kojim će savremeni svijet krenuti. Trampovim povratkom u Bijelu kuću nepoznanice su još veće. Jedino je predvidljiva nepredvidljivost njegove politike. Mi u Crnoj Gori pamtimo Trampov prvi mandat i po tome što je jednom prilikom izrazio bojazan da bi Crnogorci koji su, kako je rekao, „veoma snažni i veoma agresivni, mogli izazvati treći svjetski rat“”, naglasio je on.

Prema njegovim riječima svjedočimo nastajanju novog svjetskog poretka, ali niko ne zna kako će izgledati.

“To stanje možda najbolje ilustruje jedna rečenica iz američke serije „Diplomat“ da „demokratija danas nije u modi“. Nijedan američki predsjednik do sada se nije tako oslanjao na krupni kapital kao Tramp, niti je s vlasnicima krupnog kapitala dijelio državne portfelje”, naveo je on.

Upozorava da neizvjesnost kuda svijet ide proističe i iz limitiranih moći Amerike kao vodeće svjetske sile što je bilo evidentno i za vrijeme Bajdena, a moglo bi se reći i prvih mjeseci novog Trampovog mandata.

“Rat u Ukrajini nije zaustavljen za 24 sata. Ne nazire se ni kraj rata u Gazi. Toliko je danas kriza u svijetu da je teško držati pažnju ljudi, zbog čega se radije fokusiraju na unutrašnja politička pitanja. Ne svjedočimo samo limitiranju američke moći. Ni Kina, koliko god bila snažna, nije recimo mogla da utiče na izbore u Tajvanu. Sve važniji postaje uticaj takozvanih srednjih sila. Respektibilnu ulogu na političkoj sceni imaju lideri kao Erdogan, Modi, saudijski princ Bin Salman. O demokratiji i vladavini prava se sve češće govori šapatom. Evropske vrijednosti se gotovo i ne pominju. Djeluje da je usvojena izvitoperena istina da je autokratski model vladavine uslov razvoja, a da je demokratija prepreka prosperitetu. Sve teži je povratak sa populističke politike na pravnu državu. Za demokratiju postaje sve veći problem što svaki izbori liče na promjenu režima i prijete da će njihov rezultat značiti i promjenu identiteta i strateške politike zemlje”, zaključio je Đukanović.