Kada učimo o jezgru Zemlje u školi, ono se često prikazuje kao mirna, savršeno okrugla lopta, smještena duboko ispod slojeva koji se poput babuški obavijaju oko nje.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Međutim, stvarnost je daleko složenija i dinamičnija. Jezgro naše planete generiše snažno magnetsko polje koje se proteže izvan Zemljine površine, stvarajući magnetosferu, nevidljivi štit koji nas štiti od solarnih vjetrova. Ovo polje, koje se stalno mijenja, pokazuje da unutrašnjost planete nije ni približno statična.

Zahvaljujući savremenim seizmičkim ispitivanjima, naučnici sada vjeruju da jezgro Zemlje ima sopstveni pejzaž sa planinama, dolinama, klizištima, pa čak i potencijalnim vulkanima. Istraživanja seizmičkih talasa otkrila su postojanje ogromnih struktura koje se uzdižu iznad granice jezgra i donjeg omotača, viših čak i od Mount Everesta. Neke od ovih "planina" dosežu visinu od 1.000 kilometara što je više od 100 puta visine najvišeg vrha na Zemlji. One se nalaze duboko ispod površine, a dvije najveće nazvane Tuzo i Jason, skrivene su ispod Afrike i Pacifika, na dubini od oko 2.000 kilometara.

Iako ih nazivamo planinama, Tuzo i Jason su tehnički poznate kao velike provincije niske brzine (LLVPs), jer usporavaju prolazak seizmičkih talasa. Ove gigantske formacije čine čak šest posto zapremine cijele planete, što je nevjerovatna količina kada se uzme u obzir da svi okeani zajedno čine samo 0.12 posto Zemljine zapremine. Njihovo postojanje poznato je od 1980-ih, ali je tek nakon zemljotresa u Boliviji 1994. omogućeno detaljnije proučavanje.

Nova istraživanja pokazuju da su ovi LLVP-ovi daleko stariji nego što se mislilo. Dok su područja oko njih poznata kao "groblja ploča" sastavljena od zgusnutih ostataka subdukovanih tektonskih ploča koje brzo gube energiju seizmičkih talasa, LLVP-ovi pokazuju minimalan gubitak energije. To sugeriše da su sastavljeni od znatno većih mineralnih zrna, što implicira da su mogli opstajati stotinama miliona godina, možda čak i više od pola milijarde.

Neki naučnici idu i korak dalje, spekulišući da su ovi strukture možda ostaci drevne planete koja je u mladosti Sunčevog sistema udarila u Zemlju, stvarajući Mjesec. Ipak, istraživanje iz marta 2025. godine koje je predvodio dr James Panton s Univerziteta u Cardiffu pokazuje da LLVP-ovi imaju različit sastav, što ukazuje da ih formira nedavna istorija subdukcije, posebno podvodne kore.

Nastavljajući potragu za misterijama ispod površine, seizmolozi su u novembru 2024. otkrili brojne anomalije duboko u omotaču koje izgledaju kao subdukovane ploče, ali se nalaze na mjestima gdje nikada nije zabilježena tektonska aktivnost. Neki stručnjaci vjeruju da su to možda drevni fragmenti minerala, sačuvani još od samog početka Zemlje.

Još dublje, u blizini granice između omotača i jezgra, naučnici su otkrili "ultra-nisko-brzinske zone" (ULVZs) regije u kojima seizmički talasi usporavaju za čak 50 posto. Prvobitno uočeni ispod vulkanskih ostrva poput Havaja, sada je poznato da se ovi ekstremni fenomeni nalaze širom planete. Geolog dr Michael Thorne s Univerziteta Utah vjeruje da bi mogli biti formirani taloženjem rastopljenog materijala s morskih planinskih lanaca na granicama LLVP-ova.

U samom jezgru, koje se sastoji od unutrašnjeg i vanjskog dijela, nove studije otkrivaju dodatne složenosti. U augustu 2024, naučnici s Australijskog nacionalnog univerziteta otkrili su ogromnu, prstenastu regiju duž ekvatora unutrašnjeg jezgra u kojoj se seizmički talasi kreću sporije, sugerirajući prisustvo lakših elemenata poput silicija i kisika.

Takođe, prof. John Vidale s Univerziteta Južne Kalifornije uočio je male deformacije od oko 100 metara na površini unutrašnjeg jezgra koje ukazuju da turbulencija iz vanjskog, rastopljenog jezgra utiče na njegovo ponašanje. Ovakva aktivnost može čak uzrokovati vulkane i klizišta duž granice između dva sloja, iako to još nije moguće potvrditi.

U širem vremenskom okviru, sve ovo bi moglo predstavljati početak kraja naše planete. Kako se rastopljeno spoljašnje jezgro postepeno hladi i pretvara u čvrstu masu, Zemljino magnetsko polje će se jednog dana ugasiti.

Bez tog zaštitnog omotača, Sunčevi vjetrovi će početi da razaraju atmosferu, što bi na kraju moglo pretvoriti Zemlju u beživotnu pustinju poput Marsa.

Ipak, u srži ove priče nalazi se još jedan trag: rijedak izotop helijuma "helijum-3". Ako se dokaže da jezgro Zemlje sadrži značajne količine ovog gasa, to bi moglo značiti da se planeta formirala mnogo brže nego što se dosad vjerovalo.

Sve ove spoznaje naglašavaju koliko je još toga nepoznato ispod naših nogu. Uz pomoć seizmičkih talasa, naučnici polako otkrivaju najdublje tajne planete i sastavljaju mozaik koji će nam možda, jednog dana, dati konačne odgovore o porijeklu Zemlje i nas samih, piše BBC.