Ustavni sud Crne Gore utvrdio je, u dvije najnovije odluke, da crnogorski sudovi ne mogu dopisivati uslove za odgovornost države, pored onih propisanih zakonom. Takvo postupanje, kako se navodi, ograničava pravo građana i pravnih lica na naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnih organa.

Foto: arhiva, Kolektiv.me

U prvom slučaju, sudija Privrednog suda uputio je kompaniju K. iz Podgorice da pokrene posebnu parnicu pred tim sudom, a za njeno vođenje je utrošila nepunih 14 i po hiljada eura, da bi se ispostavilo da je ona bila nepotrebna i suprotna zakonu. Firma je tražila naknadu štete od države, ali su podgorički Osnovni i Viši sud to odbili, sa obrazloženjem da nije bilo namjere da joj se nanese šteta.

U drugom slučaju, kompanija C.K. je kupila zemljište od beogradske firme O, koje se ispostavilo da je u vlasništvu D. iz Goražda. Tužbom tvrdi da je država solidarno odgovorna jer su njeni organi doprinijeli sklapanju ništavog ugovora. Vrhovni sud je potvrdio stav podgoričkog Višeg i Osnovnog suda da u postupanju državnih organa nije bilo nepravilnog ili nezakonitog rada, odnosno "namjere ili nepažnje".

Ustavni sud je utvrdio da uslov postojanja "namjere ili nepažnje", koji su zahtijevali sudovi, ne postoji u Zakonu o obligacionim odnosima, podsjećajući da država odgovara za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom državnih organa.

"Takvim tumačenjem bi se prevalio prekomjerni teret na građane, a sa druge strane državi bi bilo omogućeno da izbjegava sve posljedice sopstvenih grešaka", navodi se u odluci Ustavnog suda u slučaju kompanije C.K. i dodaje:

"Obrazloženje sudova da ne postoji odgovornost države Crne Gore jer u postupanju njenih organa nema nepravilnog niti nezakonitog organa, odnosno namjere ili nepažnje, ustavnopravno je neprihvatljivo, budući da su sudovi takvim tumačenjem, zapravo, "dopisali" uslove – namjeru i nepažnju, koje zakonodavac nije propisao".

Građani i pravna lica, ističu sudije Ustavnog suda, ne moraju da dokazuju namjeru ili nepažnju, jer se to traži jedino u regresnoj parnici, kada bi državni organ kao poslodavac htio da naknadi štetu od zaposlenog koji ju je prouzrokovao namjerno ili krajnom nepažnjom.

Zaključak suda je da postupci pred redovnim sudovima nijesu vođeni u skladu sa pravom na pravično suđenje koje garantuje Evropska konvencija o ljudskim pravima, odnosno da su odluke bile proizvoljne.

Ustavni sud je usvojio ustavne žalbe i u slučaju kompanije C.K. predmet vratio Vrhovnom sudu, a u slučaju kompanije K. Višem sudu na ponovni postupak i odlučivanje.