Manastir Đurđevi stupovi u Beranama, za koji se obično može pronaći podatak da je najstarija građevina u ovom sjevernom gradu, predstavlja jedan od tri najznačajnija konfesionalna arhitektonska objekta u Crnoj Gori, a njegova kulturna vrijednost prevazilazi granice samo jedne konfesije.

Foto: Eparhija budimljansko-nikšićka

Ovaj manastir je, smatraju arheolozi, vjerskog, kulturološkog i istorijskog značaja i u rangu sa katedralom Svetog Tripuna u Kotoru i Husein pašininom džamijom u Pljevljima.

Oni naglašavaju da preko osam vjekova njegovog trajanja pripada svim građanima Crne Gore, bez obzira na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost i da ga treba iskoristiti u cilju vjerskog turizma i turizma uopšte.

„Kulturno dobro je univerzalno dobro. Tu nema moje ili tvoje. Kod nas mora da se mijenja svijest o tome šta je kulturna vrijednost naroda. Mi smo građanska država. Kada dođe turista u Kotor, bilo odakle da stiže i koje da je vjere ili nacije, on prvo ide da vidi katedralu Svetog Tripuna. Tako mora biti i sa manastirom Đurđevi stupovi u Beranama. Svakom turisti u Beranama ovo treba da bude prvo mjesto koje će posjetiti“ – kaže za Portal RTCG poznatio crnogorski arheolog Predarg Lutovac.

Prema njegovim riječima poslije više od osamsto godina ovo arhitektonsko djelo pored svojih vjerskih atributa i značaja u tom smislu, izašlo je iz okvira vjerskog objekta i postalo obilježje čitavog naroda koji danas živi u Polimlju, pa i šire.

„Njegova starost i svjedočanstvo svih istorijskih i kulturnih dešavanja čine ga vanvremenskim objektom i obilježjem cjelokupnog naroda, jer je manastir kao takvo kulturno dobro postao nerazdvojivi dio života na ovim prostorima. Poslije stotine generacija, on je postao dio genetskog koda čitavog stanovništva. Ovaj spomenik kulture ili kulturno dobro mora da postane mjesto hodočašća, bez obzira na vjersku ili kulturnu pripadnost. Mora da se tretira kao međunarodni spomenik jer sa preko osam vjekova, ovaj manastir to jeste“ – kaže Lutovac.

On objašnjava da je manastir Đurđevi stupovi, uprkos nekoliko pohara, sačuvao svoju autentičnost.

„Bilo je pohara, paljenja ili djelimičnog oštećivanja, ali, na sreću, nikada nije u potpunosti oštećen, jer da je tako, danas ga ne bi imali u ovom obliku. Sva burna zbivanja proteklih vjekova nijesu uticala na njegov arhitektonski izgled, pa je manastir ostao izvoran, onakav kakav je građen prije više od 800 godina“ - priča Lutovac.

Poznati arheolog podsjeća da je crkva posvećena svetom Đorđu zadužbina Stefana Prvoslava, sina velikog župana Tihomira, najstarijeg brata Stefana Nemanje.

“Vrijeme građenja crkve nije poznato, ali istorijski izvori govore da je Budimljanska episkopija osnovana 1220. godine, a episkopsko sjedište je bilo u hramu svetog Đorđa. Zato se pretpostavlja da je crkva podignuta u osmoj ili devetoj deceniji XII vijeka, oko 1170 godine, a da su zbog njene promijenjene namjene izvršene određene dogradnje početkom XIII vijeka. Budimljanska episkopija podignuta je na rang mitropolije najvjerovatnije u prvoj polovini XV vijeka, prije pada srpske despotovine pod vlast Osmanskog carstva. Mitropolija Budimlje postepeno se gasi poslije velike seobe 1690. godine. Poslednji put se u istorijskim izvorima pominje 1737. godine. Poslije više oštećenja kroz vjekove, crkva je nakon Drugog svjetskog rata, Zakonom o zaštiti spomenika kulture Crne Gore, upisana u registar i stavljena pod zaštitu” – objašnjava Lutovac.

On kaže da je crkva svetog Đorđa složeno zdanje, sastavljeno iz tri jasno izdvojene cjeline.

„Ovim sukcesivnim narastanjem crkva svetog Đorđa je dobila izgled izuzetno izduženog hrama, ali i pored toga, sva tri dijela čine organski skladnu cjelinu. Crkva je dugačka 29 metara, široka 9,5 metara, a širina na bočnim kulama je 12 metara” – pojašnjava Lutovac.

Prema njegovim riječima sve tri cjeline hrama imaju podove na različitom nivou, koji padaju prema oltaru. Podovi svih djelova crkve su urađeni od neobrađenih kamenih ploča, i rijetkih antičkih spolija, spojenih betonskim i krečnim malterom.

“Crkva je freskopisana u više navrata, ali je živopis vremenom stradao, tako da je danas ostao sačuvan u fragmentima. Uz južni zid naosa nalazi se zidani grob ktitora župana Stefana Prvoslava, ukrašen reljefnom pločom, slikanim soklom i ktitorsko-nadgrobnim natpisom” – opisuje Lutovac arhitektonska i enterijerska obilježja manastira.

On objašnjava da se na časnoj trpezi nalazi drveni prestoni krst, dok je stari, zlatni, izložen u manastirskom muzeju na Cetinju.

“Na desetak metara, zapadno od ulaza u crkvu, nalaze se arhitektonski ostaci manastirskih konaka. Ovaj objekt je bio ozidan od neobrađenog i pritesanog kamena slaganog u pravilne horizontalne redove spojene krečnim malterom. Dimenzije objekta su 34 x 8 metara, sa zidovima debljine 0,70 metara, i pruža se pravcem sjever- jug. Zidovi su očuvani u visini od 0,70. metara na istočnoj do 1,20. metara na zapadnoj strani konaka. Ostaci ovih konaka otkriveni su, 2008. godine, prilikom statičkog učvršćivanja temelja crkve i izrade drenaže i uređenja okolnog prostora” – priča arheolog Lutovac.

On podsjeća da je pored manastira i zgrada koja je podignuta 1860. godine, kao prva svetovna škola u Vasojevićima.

“Zgrada je više puta prepravljana. Posljednja adaptacija izvršena je za potrebe Budimljansko-nikšićke episkopije, kada je nadzidan još jedan sprat, rađen od sige. U prizemlju objekta nalazi se manastirska kuhinja i službene prostorije sveštenstva i episkopije. Na spratu je salon i rezidencija episkopa budimljansko-nikšićkog. Na zadnjem spratu su kelije i prostorije za smještaj sveštenstva i gostiju manastira Đurđevi Stupovi”- objašnjava ovaj erheolog

Lutovac naglašava da je manastir Đurđevi stupovi jedan od svega tri ili četiri zakonom zaštićena spomenika kulture u beranskoj opštini, i da predstavlja monumentalno arhitektonsko djelo.

“Ko to ne zna, taj ne cijeni kulturno nasljeđe. Mi smo toliko mali, da moramo ove velike vrijednosti, kao što su manastir Đuređevi stupovi, katedrala Svetog Tripuna, Husein pašina džamija, da cijenimo i da poštujemo. Ne treba da se ponašamo kao da ćemo da živimo hiljadu godina. Neko je živio tu prije nas i neko će živjeti poslije nas, i moramo našoj generaciji, za neke buduće, da usadimo osjećaj za poštovanje sakralnih objekata, kulturnih dobara i spomenika kulture” – zaključuje poznati arheolog.