Etore Mesina nije održao pres već se otvorenim pismom oprostio od klupe Milana. On je doveden da pokrene klub sa ogromnim budžetom iz jedne rupe u Evroligi, i konačno je to uspio u sezoni 2020/21 kad ih je odveo sjajno na fajnl-for, tamo imao šut Pantera za pobjedu protiv njegovog sadašnjeg kluba Barselone, a onda dobio svoj bivši klub CSKA za treće mjesto.

Foto: YouTube screenshot /X&O's CHAT

To je trebala biti podloga za titulu koja fali još od 1988, ali i pored domaćih titula i treće zvjezdice u Evroligi previše uspona i padova. On je zato i doveo Poetu nakon sjajne sezone u Breši da mu bude pomoćnik i da ga na kraju ove sezone naslijedi na klupi. Ali, desilo se već u novembru, objasnio je zašto jer skor 6-6 i dalje puno obećava, još se vraćaju Lorenco Braun, Nibo, Šilds.

Lorenco je trebao biti njegov ključni plej kao što je bio njegovom vršnjaku Skariolu na EP 2022, u dresu Španije, baš kao što mu je bio Ćaćo Rodrigez kad ga je doveo senzacionalno u Milano 2019. i otjerao bez razmišljanja sada legendu Evrolige Majka Džejmsa i tada promijenio DNK Milana. Onda je uspio dovesti Pantera, Ledeja, Hajnsa i Melija, i krenulo je.

Čini se da je i sada dobro selektirao ekipu i da je ona spremna da uzleti, ali nakon stopa protiv Hapoela je prelomio. U pismu kaže da je imao puno radosti da radi sa ovim timom, ali da je shvatio da je postao faktor razdvajanja, da je svaki detalj povod da se otvara referendum o njegovoj ličnosti, i da to više ne može. Ostavlja klupu Poeti, a ostaje u klubu. Nevjerovatno slična situacija sa Željkom u Partizanu i dešava se paralelno, njih dvojica i jesu stvorili najveće rivalstvo u Evropi, još marta 1992. četvrtfinale Virtus-Partizan u tri meča, finale EP Jugoslavija-Italija 1997. i koliko toga potom. Mesina je čak 1990. osvojio sa Virtusom Kup Kupova protiv Reala, dok je Željko još igrao u Partizanu, u tom istom takmičenju tada.

Vrhunci Mesine su bili kad se vratio u svoj Virtus 1997. nakon reprezentacije, u sezoni 1997/98 osvojio je sve sa kvartetom Danilović-Savić-Rigodo-Skonokini, ostvaren san da ovaj klub bude šampion Evrope, a te sezone Obradović mu je bio direktan rival u svemu sa Beneton Trevizom, bio i on na fajnl-foru, za dlaku nije došlo do tog italijanskog finala. U sezoni 2000/01 Mesina je ponovio triplu krunu sa Virtusom, bila je to najbolja sezona ikada, jer je imao stravičnog gradskog rivala Fortitudo kao branioca Skudeta, otišao iznenada u penziju Danilović, ali stvorio je novi kvartet Đinobili-Rigodo-Jarić-Smodiš i osvojio nadmoćno sve. Iduće sezone 2001/02 sve je govorilo da će odbraniti krunu i to na F4 u Bolonji, ali je u finalu izgubio baš od Obradovićevog Panatinaikosa i to nakon prednosti od 14 poena. Taj meč je i klimaks njihovog rivalstva.

Upravo nakon tog meča, znajući da Đinobili ide u San Antonio, objavio je nepremostive razlike sa starim gazdom Virtusa i zauvijek napustio svoj klub, prešao u Beneton. I njih je odmah odveo u veliko finale 2003, izgubio od moćne Pešićeve Barse, a onda je osvojio krunu sa CSKA 2006. u Pragu (protiv Duškove Barse i šampionskog Geršonovog Makabija), pokazao tamo svoju veličinu. Nakon toga je sa njima osvojio i 2008, a gubio dramatična finala od Obradovića (Panatinaikos) 2007. i 2009. I onda je prihvatio poziv Florentina da preuzme Real 2009. i promijeni mu kod, i pogriješio.

Doveo je more igrača (među njima Veličkovica i našeg Dašića, dok je stasavao mladi Mirotić), ali upao u eru najjače Barse svih vremena, otjerao Ćaća i otišao, ispalo je da je napravio podlogu za zlatne godine Pabla Lasa. On i Murinjo su bili projekti Florentina da donesu desetu krunu Realu u fudbalu i košarci, ali na kraju su to uradili Anćeloti i Laso.

Mesina se vratio u moćni CSKA 2012, tu je stvorio teren za titule Itudisa, ali odavno mu je san bio NBA, više puta išao da uči i na kraju ga je ostvario kod Grega Popovića i svog Đinobilija u San Antoniju. A vratio se u Evropu kao drukčiji, mnogo smireniji trener, to su odmah rekli svi koji su ga znali ranije u CSKA i Milanu. Igrači poput Ćaća ili Hajnsa dolazili su u Milano prije svega zbog njegovog kredibiliteta, Đorđo Armani mu je bio do neba zahvalan, ali ljetos je umro. I Mesina je od tada počeo da sprema svoj egzit. Onaj konačni, jer vrijeme gazi, i ne djeluje da ima namjeru da više ikad bude trener, iako se tu nikad ne zna. Počeo je veoma mlad i teoretski mogao bi još pet-šest godina. Sada kada mnogi dovode u pitanje status Obradovića, koji bi večeras mogao doći na 4-9, identično kao decembra 2022. kad je počeo veliki uzlet, dovode u pitanje i selekciju i vođenje u finišima, i misteriozna odsustva igrača, koja ne zna da objasni, i neka banalna opravdanja koja više ne prolaze, zaista puno analogija ima i Etore je dao primjer kako legenda može da postupi. Jer on je u Italiji vječna legenda, sljedbenik Ćezarea Rubinija i Sandra Gambe (dok na drugoj obali možemo reći da je Skariolo bio sljedbenik Valerija Bjankinija od Skavolinija 1988, oni su filozofi-revolucionari, a Milano ne voli revolucionare, kao ni Beograd kako kaže autor knjige "Ljudi sa 4 prsta").

Razlika osim u devet kruna koje ima Obradović jeste i njegov kultni status u Partizanu, jer Mesina nije izvorno iz Milana, naprotiv iz vječnog rivala Virtusa iz Bolonje, čiji navijači ga progone posljednjih godina. Ali ta pripadnost puno znači, još od 1984. Obradović taj status ima, i jedina euro kruna Partizana 1992. lebdjela je i živjela u sjećanjima sve dok se nije vratio kao apsolutni rekorder 2021, i brzo je oživio san da bi mogla da se ponovi. I sam je rekao da bi mu najteže palo da dobije otkaz baš u Partizanu, zato je to jedna drugačija prica, ali i ona mora imati neki svoj epilog. Poeta je imao sreću da ima Mesinu u njegovim posljednjim danima na klupi, Željko da ima profesora Aca Nikolića u svojoj prvoj sezoni, a ko će imati (ne)sreću njega da naslijedi?