Piše: Oleg Gerasimenko, ambasador Ukrajine u Crnoj Gori.

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Oni koji žele mir ne započinju ratove; oni koji poštuju međunarodno pravo ne krše ga; a oni koji odbacuju imperijalizam ne ponašaju se kao imperijalisti i ne napadaju svoje susjede. Ove istine su nekada bile samorazumljive. Danas, nakon ruske invazije na Ukrajinu, primorani smo da ih ponavljamo kao upozorenje. Živimo u svijetu „poslije istine“, u kojem su činjenice relativizovane, pažnja javnosti fragmentisana, a agresija se često pokušava predstaviti kao „sukob“, „kriza“ili „spor sa obje strane“. U takvom okruženju, čak i osnovne postavke međunarodnog poretka zahtijevaju odbranu riječima, argumentima i dokazima. A dokazi su, nažalost, obilni.

Gotovo 12 godina nakon početka ruske agresije i 4 godine nakon početka ruske sveobuhvatne invazije, bilans je zastrašujući: stotine hiljada poginulih Rusa i Ukrajinaca, razoreni gradovi, milioni raseljenih i trajno narušena bezbjednosna arhitektura Evrope. Uprkos tome, Rusija je uspjela u potpunosti da okupira tek jedan od ukrajinskih regiona. Cijena tog „napretka“mjeri se u desetinama hiljada ruskih vojnika mjesečno –više nego što je Sovjetski Savez izgubio tokom cijelog rata u Avganistanu. Ratna mašina zahtijeva ljudstvo, a Rusija ga pribavlja gdje god može, često bez obzira na gubitke.

Ukrajina takođe plaća strašnu cijenu. Ali postoji ključna razlika: Ukrajina se brani. Ona zna zašto se bori –da ne bi bila okupirana, da bi sačuvala svoju državnost i pravo na postojanje. Otuda rečenica koja najbolje opisuje suštinu ovog rata: „Ako Rusija prestane da se bori –rata više neće biti; ako Ukrajina prestane da se bori –neće biti Ukrajine.“

Upravo iz te realnosti proistekla je i inicijativa predsjednika Volodymyra Zelenskog i Donalda Trampa od 11. marta ove godine da se, uprkos gotovo nepomičnoj liniji fronta, razmotri obustava borbi dužpostojećih linija razdvajanja. Bila je to izuzetno teška odluka, jer bi značila da milioni Ukrajinaca ostaju pod okupacijom. Ali to je bio pokušaj da se otvori prostor za diplomatiju bez preduslova.

Odgovor Moskve do sada je, nažalost, nedvosmislen: „ne“.

Zašto? Zato što predsjednik Vladimir Putin ne želi mir –on želi pobjedu kroz slom Ukrajine. Njegovi „mirovni preduslovi“to jasno potvrđuju.

Prvi je ustupanje ukrajinske teritorije koju Rusija nije uspjela da osvoji ratom. Zadržimo se na tome na trenutak: država članica Ujedinjenih nacija, stalna članica Savjeta bezbjednosti UN-a, zahtijeva teritoriju svog susjeda kao preduslov za prekid agresivnog rata koji sama vodi protiv njega! Štaviše, strateški gledano, Putin ne ograničava svoje teritorijalne apetite samo na Ukrajinu –sve je više činjenica koje ukazuju na to da ruski lider teži obnovi maksimalnog uticaja na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza i van njega.

Drugi je potpuni imunitet za ratne zločine: masovna ubistva civila, torturu, silovanja, deportacije, pa i javno dokumentovane egzekucije. Veliki dio tih zločina je dokumentovan od strane UN-a, OEBS-a i ostalih relevantnih međunarodnih organizacija. Za mnoge od ruskih zločina znamo upravo zahvaljujući samim ruskim vojnicima, koji su o njima objavljivali sadržaje na Telegram kanalima. Živimo u eri društvenih mreža, a okupatori se ponose onim što rade —dodatno ohrabreni obećanjem svoje države da neće odgovarati.

Treći je zahtjev za razoružanjem Ukrajine, pod apsurdnim obrazloženjem da ona predstavlja prijetnju Rusiji. Zamislite —država koja je u posljednje dvije decenije vodila nekoliko agresivnih rata protiv svojih susjeda (Gruzija i Ukrajina) jednu od svojih žrtava proglašava „prijetnjom“i zahtijeva njeno razoružanje i bespomoćnost.

To nije mirovna ponuda – to je ultimatum.

Istorijski obrasci su, nažalost, prepoznatljivi. Prošle sedmice, na svojoj godišnjoj konferenciji za medije, Vladimir Putin je cinično pokušao da sa sebe skine odgovornost za pogibiju stotina hiljada ljudi, izjavivši da „Rusija nije prva započela“. Tom prilikom je ponovio sličnu porukuAdolfa Hitlera iz jula 1940., većposlije napada na Poljsku, Francusku i druge evropske zemlje: „To su bili samo anglo-francuski huškači koji željeli rat, a ne mir“. Istorija možda se ne ponavlja identično, ali se opasno rimuje.

Rusija i dalje pokazuje nespremnost za mir. Umjesto božićnog primirja ili napretka ka miru, Rusija je ujutro 23. decembra izvela jošjedan masovni napad na Ukrajinu. Glavne mete bili su energetski sistem i kritična civilna infrastruktura. Moskva ne skriva svoje genocidne namjere, namjerno planirajući udare na energetsku infrastrukturu upravo u periodima pada temperature.

Iz svega ovoga proizlazi ključna lekcija: mir koji je krhak, nejasan ili bez mehanizama sprovođenja nije mir. To je samo pauza prije nove agresije. Ukrajina je tu lekciju naučila kroz gubitke, okupaciju i smrt svojih građana. Naučili su je i mnogi drugi ruski susjedi. Dokumenti sami po sebi ne zaustavljaju tenkove i rakete. Štaviše, prazne bezbjednosne garancije često pozivaju na novi rat. Zato Ukrajina ne može prihvatiti „mir“koji postoji samo na papiru. Potrebno je rješenje koje je stabilno, trajno i koje uklanja i iskušenje i sposobnost da se agresija ponovi. Bezbjednosne garancije moraju biti stvarne, a ne deklarativne. Moraju biti dovoljno snažne da nijedan budući lider u Kremlju ne može ponovo „kockati“sa ratom protiv naše zemlje.

Svaki budući okvir mora unaprijed odgovoriti na teška, ali neizbježna pitanja: kako se agresija odvraća, kakva je neposredna reakcija na kršenje dogovora, kakvu ulogu imaju partneri –političku, vojnu i ekonomsku –i kakve kapacitete Ukrajina mora imati na sopstvenoj teritoriji.

I baš zato utoku je vrlo intenzivna diplomatska aktivnost. Ukrajina sada koristi svaku priliku za mir. Ukrajina aktivno usklađuje stavove sa američkim i evropskim partnerima radi unaprijeđenja mirovnog procesa. Bezbjednosne garancije za Ukrajinu obuhvataju više nivoa (ukrajinsko-američki, ukrajinsko-evropski i nacionalni) i više komponenti.

Prva komponenta su snažne Oružane snage Ukrajine –vojska od oko 800.000 pripadnika. Finansiranje takve vojske zahtijeva dodatnu podršku partnera.

Druga komponenta je članstvo u Evropskoj uniji. Ono se ne odnosi samo na ekonomske bezbjednosne garancije i pristup tržištima, većuključuje i bezbjednosno-odbrambenu dimenziju, poput mehanizma SAFE i drugih programa koje članstvo u EU omogućava.

Treća komponenta bezbjednosnih garancija je Koalicija voljnih. Riječje o evropskom vojnom prisustvu u vazduhu, na kopnu i na moru, uz američki „backstop“, sa ciljem obezbjeđivanja trajnosti mirovnog sporazuma. Ključne države bi obezbjeđivale prisustvo u određenim domenima, dok bi druge –neutralne u skladu sa sopstvenim ustavima –pružale podršku u oblasti energetske bezbjednosti, finansija, pomoći i skloništa.

Današnja akutna geopolitička kriza primorava Evropu da se probudi iz decenija iluzije o „vječnom miru“i da prestane da bezbjednost prepušta drugima. Istovremeno, Evropska unija se često pokazuje kao previše spora i oprezna u trenutku kada su potrebni brzina i odlučnost. U tom kontekstu, Ukrajina ne predstavlja problem, većrješenje. Njena vojska je danas najiskusnija borbena sila u Evropi, sa jedinstvenim iskustvom visokointenzivnog rata. Njena odbrambena industrija je živa laboratorija inovacija, u kojoj su sva rješenja testirana na bojištu. Podrška Ukrajini nije čin dobre volje –to je strateško ulaganje u evropsku bezbjednost.

Na kraju, važno je razumjeti i šire implikacije. Svijet u kojem bi agresija bila nagrađena teritorijom, a ratni zločini oprošteni u ime „mira“, bio bi suštinski opasniji svijet. Takav poredak bi posebno ugrozio male države, koji čine većinu na svijetu i se nalaze, naime, u jugoistočnom djelu Evrope, gdje je i Crna Gora. Većsmo vidjelikontinuirane i veoma iritirane, a poneka i prijeteće,poruke ruskih zvaničnika o evropskom putu Crne Gore i drugih zemalja. I to nijesu samo riječi. To je svjedočanstvo spremnosti Moskve da nastavi, pa čak i pojača svoju politiku usmjerenu na podrivanje stabilnosti i mira u ovom regionu. Ako se Kremlju pruži takva mogućnost, ako Kremlj bude imao resurse za to. Takav razvoj događaja ne smije se dozvoliti.

Zato pitanje аgresije Rusijenije regionalno pitanje. To je test međunarodnog poretka u 21. vijeku. Način na koji će se ovaj rat završiti odrediće da li će pravo i dalje ograničavati silu –ili će sila ponovo postati pravo.