Glavni i odgovorni urednik portala Raskrinkavanje.me Darvin Murić, saopštio je da građani koji tuže institucije zbog uskraćivanja informacija, čak i kada dobiju spor, od sada će sami plaćati svoje sudske troškove, prema amandmanu PES-a na Zakon o slobodnom pristupu informacijama.

Foto: CDT

Njegovo saopštenje prenosimo integralno: 

Ukoliko od neke od crnogorskih institucija zahtjevom za slobodan pristup tražite, na primjer, informacije kako troše novac građana, a ta institucija prekrši zakon i ne učini informacije dostupnim, vi ih, u određenom momentu, tužite Upravnom sudu. Ako Upravni sud presudi da je institucija kriva i da je prekršila zakon, sudske troškove više neće plaćati samo institucija koja je sakrila informacije i prekršila propise, već ćete troškove platiti i vi kao građanin/ka.

Do ovoga je doveo amandman poslanika Pokreta Evropa sad (PES) Vasilija Čarapića na Zakon o slobodnom pristupu informacijama koji je usvojen krajem prošle godine uprkos jasnim porukama međunarodnih organizacija da građani ne treba da snose troškove kada institucija ćuti.

U Čarapićevom amandmanu koji je usvojen na Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu navodi se da „svaka stranka u upravnom sporu iz stava 1 ovog clana koji se pokreće zbog ćutanja uprave, snosi svoje troškove”.

Ovo je čak i manje rigidan predlog od onog za koji se Čarapić ranije zalagao, a kojim je tražio da sve troškove spora snosi građanin, organizacija ili medij koji su tužili instituciju jer krše zakon. Ipak, poslanik PES-a je „ublažio“ svoj predlog pa je na kraju izglasano da sudske troškove plaćaju institucije i građanin, po principu – svako svoje.

Čarapić je svoj predlog opravadavao navodima da se ovim amandmanom sprečavaju zloupotrebe, odnosno naplaćivanje od države za trivijalne zahtjeve kojima se traže platne liste škola od prije ko zna koliko godina, ocjene đaka iz perioda od prije 30 godina i slično.Ovakvo rješenje, čak, i nije novo, a prije Čarapića predlagao ga je DPS, 2019. godine.

„U upravnom postupku i upravnom sporu, u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama i ponovne upotrebe informacija, svaka stranka snosi svoje troškove, bez obzira na uspjeh u postupku“, glasio je predlog DPS-ove Vlade iz 2019. godine.

 
Ovo ukazuje na kontinuitet obeshrabrivanja građana i nevladinih organizacija da koriste institut slobodnog pristupa informacijama, te ohrabrivanje institucija da kriju informacije i za to prolaze nekažnjeno.

Protiv ovakvih rješenja, u kontinuitetu, su međunarodne organizacije i EU institucije, a što potvrđuje činjenica da je međunarodna organizacija SIGMA (OECD & Evropska komisija) 2019. u mišljenju o nacrtu zakona DPS-a ukazala da je potrebno pronaći drugačije rješenje koje bi omogućilo sudu da odluku o tome ko snosi troškove donosi zavisno od slučaja do slučaja.

U preporukama SIGMA-e se navodi da bi ova odredba dala Upravnom sudu diskreciono pravo da ne dosudi plaćanje sudskih troškova tužiocu iako se presudi u njegovu korist, ukoliko je jasno da je svrha tužbe da se naplate troškovi, a ne stvari interes za informaciju.

„Predložena odredba može ukloniti trenutni podsticaj za podnošenje brojnih zahtjeva za pristup informacijama samo radi ostvarivanja naknade sudskih troškova u slučaju administrativnog ćutanja (koji iznose približno 500 EUR po dobijenom sudskom sporu). Međutim, ona to čini neproporcionalno, kaznivši i strane u postupku koje moraju ići na sud da bi zaštitile svoje pravo na dobijanje javnih informacija i koje možda moraju angažovati profesionalnog advokata. Ako se predloženi stav 2 implementira u trenutnoj formi, troškovi advokata neće biti nadoknađeni čak i ako strana dobije sudski spor, što može odvratiti stranu od podnošenja bilo kakvog sudskog postupka nakon što dobije negativan odgovor od administrativnog organa na svoj zahtjev za informacijama“, naveli su tada iz SIGMA-e na predlog DPS-a, što se može jasno odnositi i na sadašnji predlog PES-a jer su – gotovo identični.

Sami Predlog Zakona o slobodnom pristupu informacijama dobio je pozitivno mišljenje od Evropske komisije – ali se u njemu tada nije nalazio Čarapićev amandman.
Programska direktorica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević kazala je da je Zakon o SPI bitno unazađen amandmanima koji su se pojavili u samoj završnici procedure njegovog usvajanja.

„Vi podneste zahtjev i tražite informaciju nekom ministarstvu, tražite informaciju koja bi već trebalo da bude javna, pitate kako se troši naš novac ili šta je sadržaj nekih odluka ili politika koje je neko donio u naše ime. Ministarstvo odabere da ćuti, administracija je zaključaka vrata i bacila ključeve“, kaže Kovačević.

„Onda se žalite Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) i tu morate sačekati nekoliko mjeseci umjesto previđenih 15 dana jer je AZLP usko grlo, jer je zatrpana ogromnim brojem ovakvih slučajeva. AZLP u nekom trenutku odluči u vašu korist, naloži ministarstvu da vam tu informaciju da, ali ministarstvo ćuti, ne obazire se na zakon jer zakon za njih ne važi“, dodaje ona.

„Onda idete u novu proceduru AZLP koja opet može potrajati ponovo nekoliko mjeseci, vi znate da ste u pravu. Ministarstvo zna da ste u pravu, AZLP zna da ste u pravu, ali vi nemate informaciju“, kaže Kovačevi i nastavlja:

“Konačno ste se kvalifikovali da tražite zaštitu svog prava pred Upravnim sudom. To je momenat kada svim građanima i većini pravnih entiteta treba advokat. Vi predate tužbu, tražite informaciju, ali pred Upravnim sudom su hiljade i hiljade ovakvih predmeta koji zatrpavaju i otežavaju rad ove sudske instance jer državna administracija na svim nivoima ćuti. Onda vi treba da sačekate godinu, dvije, tri, dobijete sudsku presudu kojim se nalaže da ministarstvo treba da vam da informaciju. Ministarstvo koje vi plaćate, agencija koju vi plaćate, Upravni sud kojeg vi plaćate, u cijeloj proceduri dolazite do informacije i još samo treba da platite advokata i takse. Potrošili ste nekoliko godina života i stotina eura da biste dobili informaciju koja je trebalo da bude na sajtu prvog dana kada je vama bila potrebna“, ukazala je ona.

Izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je je od izuzetnog značaja za građane, NVO, ali i novinare i medije koje na osnovu njega mogu doći do važnih informacija, čekale su se od 2017. godine.

Trebalo je da donesu napredan zakon o SPI, imajući u vidu da on proširuje obaveze proaktivne transparentnosti i briše poslovnu tajnu kao osnov za ograničavanje pristupa informaciji, ali istovremeno zakonskim rješenjem koje je ugurao klub PES-a, se institucije ohrabruju da ćute na zahtjeve građana, NVO i medija, naravno računajući da će se rijetki odlučiti da iz svog džepa plaćaju da dobiju informaciju – na koju imaju pravo.