Aktuelno djelovanje Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore sve otvorenije razotkriva praksu dvostrukih aršina, u kojoj brzina, oštrina i vidljivost diplomatskih reakcija zavise od političke adrese sa koje poruka dolazi, a ne od njenog stvarnog značaja po državne interese, bezbjednost i suverenitet.

Foto: Vlada Crne Gore

Najsvježiji primjer takvog pristupa jeste hitno pozivanje ambasadora Republike Srbije u Podgorici, Nebojše Rodića, povodom teksta objavljenog na zvaničnoj internet stranici Vlade Srbije, u kojem se navodi da je srpski jezik u Crnoj Gori sistematski marginalizovan. Ministarstvo je reagovalo gotovo momentalno, ocijenivši ovu formulaciju kao neprimjereno miješanje u unutrašnja pitanja države i podsjećajući da su pitanja jezika, identiteta i ustavnog poretka isključiva nadležnost crnogorskih institucija.

Takva ažurnost, praćena javnim diplomatskim prekorom, mogla bi se tumačiti kao izraz institucionalne snage i odlučnosti, da ista ta odlučnost nije krajnje selektivna.

Dok se formulacije na veb-stranicama tretiraju kao prioritetni državni problem, Ministarstvo vanjskih poslova pokazuje zapanjujuću tromost kada su u pitanju realni bezbjednosni izazovi. Podsjetimo, dani su bili potrebni da se javno reaguje na ozbiljan prekogranični incident u pograničnom pojasu opštine Rožaje, gdje je došlo do pucnjave sa teritorije Kosova prema Crnoj Gori. Umjesto momentalne diplomatske i institucionalne reakcije u cilju zaštite građana i teritorijalnog integriteta, javnost je dobila tišinu, a u diplomatiji, tišina vrlo često znači slabost, nesnalaženje ili svjesno prećutkivanje.

Ipak, najdrastičniji primjer selektivne diplomatije ogleda se u potpunom izostanku reakcije na izjave koje dolaze iz Hrvatske. Naime, ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman javno je, na hrvatskom javnom servisu, iznio tvrdnju da je Aerodrom Tivat, zajedno sa ključnim bulevarima i saobraćajnicama, izgrađen na hrvatskom zemljištu. Ne samo da je ovom izjavom doveden u pitanje teritorijalni suverenitet Crne Gore, već je ona dodatno instrumentalizovana kroz direktno uslovljavanje evropskog puta Crne Gore rješavanjem ovog „pitanja“ u okviru poglavlja 23.

Posebno zabrinjava dio u kojem hrvatski ministar tvrdi da ima dobru saradnju sa crnogorskim kolegom Ervinom Ibrahimovićem, uz navodne signale da će se izvršiti pritisak na katastarske organe kako bi se izašlo u susret hrvatskim zahtjevima. U svakoj suverenoj državi ovakve izjave bi izazvale hitnu diplomatsku reakciju, protestnu notu ili barem jasno saopštenje koje bi nedvosmisleno odbacilo osporavanje državne imovine.

Nažalost, u Crnoj Gori se nije dogodilo ništa.

Tvrdnja da se aerodrom u srcu Boke Kotorske nalazi na hrvatskom zemljištu predstavlja opasan diplomatski presedan koji izlazi iz okvira dobrosusjedskih odnosa. Činjenice su, međutim, jasne: riječ je o zemljištu koje se nalazi u Crnoj Gori i koje je istorijski bilo u privatnom vlasništvu crnogorskih državljana hrvatske nacionalnosti. Pokušaj da se privatno-imovinski odnosi pretvore u međudržavni teritorijalni spor predstavlja svjesno iskrivljavanje stvarnosti i pokušaj tihog revizionizma.

Ćutanje Ministarstva vanjskih poslova na ovako eksplicitno osporavanje državnog suvereniteta i strateških resursa jasno pokazuje da zaštita nacionalnih interesa trenutno nije prioritet ovog resora. Umjesto principijelne diplomatije, svjedočimo popustljivosti prema politički moćnijima i demonstrativnoj strogoći prema drugima — što sve više liči na pokušaj prikupljanja jeftinih političkih poena, a sve manje na ozbiljnu državnu politiku.

Muk pred moćnima

Ovi slučajevi nijesu izolovani. Crna Gora je gotovo kontinuirano izložena miješanju spoljnih aktera u unutrašnja pitanja, od sastava Vlade do ekonomskih i zakonodavnih rješenja, najčešće sa adresa koje se percipiraju kao „zapadni partneri“. Dok se svaka riječ ili formulacija koja dolazi sa Istoka dočekuje sa hitnom osudom i pozivanjem na zaštitu dostojanstva države, sugestije, pritisci i otvoreni diktati sa Zapada nailaze na ćutanje, saginjanje glave ili čak javno odobravanje.

Takva praksa dugoročno urušava međunarodni kredibilitet Crne Gore, pretvarajući je iz subjekta u objekat međunarodnih odnosa. Država koja reaguje selektivno, a ćuti kada je najvažnije, ne djeluje kao suverena — već kao nesigurna i zavisna.

Ako želi da bude ozbiljan garant državnih interesa, Ministarstvo vanjskih poslova mora pokazati da su principi iznad političkih simpatija, a suverenitet iznad dnevnih kalkulacija. U suprotnom, dvostruki aršini postaće nova norma crnogorske diplomatije, a na štetu države i njenih građana.