U sjevernom Londonu više se ne govori o Evropi, ni o ambicijama, ni o projektima. Govori se o opstanku. Totenhem izgleda kao ekipa koja je zaboravila najjednostavniju stvar u fudbalu - kako se pobjeđuje.

Foto: Ilustracija /Pixabay

Posljednji ligaški trijumf Sparsi su upisali 28. decembra. Od tada je prošlo deset kola Premijer lige, a u tom periodu osvojena su svega četiri boda. Sve je počelo da klizi nizbrdo nakon gola Arčija Greja iz kornera protiv Kristal Palasa. Od tog trenutka Totenhem ne liči na tim koji pripada elitnom rangu. Nazvati takav niz “formom za ispadanje” djeluje gotovo blago. Ukoliko u preostalih deset utakmica ne budu makar duplo bolji nego u prethodnih deset, realnost je jasna - naredne sezone neće igrati Premijer ligu.

Ulog je ogroman. Prijetnja ispadanja, nešto što je generacijama navijača djelovalo nezamislivo, sada lebdi nad klubom. Bio bi to presedan bez pravog poređenja: klub sa devetim najvećim prihodima u Evropi naredne sezone gostuje Čarlton Atletiku, Portsmutu ili Linkoln Sitiju. Ipak, svako ko prati ovu ekipu zna da opasnost nije teorijska.

Uprava je prošlog mjeseca povukla jedini potez koji je imala na raspolaganju - smijenjen je Tomas Frank, a na klupu je sjeo Igor Tudor, sa jasnim zadatkom da izvuče tim iz spirale. Totenhemu ne treba savršena serija da bi opstao, ali mu treba mnogo više odlučnosti, kvaliteta i samopouzdanja nego što trenutno pokazuje.

Tudor je sa igračima proveo tek dvije sedmice, a duel na Krejven Kotidžu bio mu je drugi u ulozi menadžera Sparsa. Već sada djeluje kao trener koji traži rješenja, pokušava da pronađe pravu kombinaciju, da pritisne pravo “dugme” koje će probuditi ekipu. Problem je što tim izgleda paralizovano.

Ako Totenhem zaista sklizne u Čempionšip, a makar ovog vikenda nijesu dodatno zaostali za Vest Hem Junajtedom i Notingem Forestom, uzrok će biti jasan. Ovo nije samo pitanje kvaliteta kadra, niti je isključivo taktički problem. Samopouzdanje je ispražnjeno do kraja. Igrači djeluju kao da se bore sami sa sobom.

Na konferenciji za medije Tudor je naglasio da sistem igre nije ključna tema. “Posljednja stvar koja je važna jeste sistem”, poručio je. I teško je ne složiti se. Problemi Sparsa su dublji.

Igrači izgledaju otuđeno od osnovnih stvari koje su ih dovele do vrha profesionalnog fudbala. U gotovo svakoj utakmici ove sezone postoje dugi periodi kada, čak i dok rezultat još daje nadu, ne uspijevaju da odrade elementarne zadatke. Isto se vidjelo protiv Arsenala, Njukasl Junajteda i Mančester Junajteda, a ponovilo se i protiv Fulama.

Na papiru, defanzivna linija ne djeluje loše. Miki van de Ven i Pedro Poro su kvalitetni fudbaleri. Guljelmo Vikarijo je dobar golman koji prolazi kroz tešku sezonu. Žoao Paljinja je upravo na ovom stadionu ranije pokazivao koliko je sposoban da štiti odbranu. Ipak, kada je Keni Tete rano ubacio loptu u kazneni prostor, otpora gotovo da nije bilo. Oskar Bob imao je previše prostora da vrati loptu u sredinu. Tudor je ukazivao na guranje Raula Himenesa nad Radom Dragušinom, ali niko u dresu Totenhema nije pokazao odlučnost prije nego što je Hari Vilson završio akciju.

Drugi gol bio je još bolniji. Aleks Ivobi je bez pritiska povukao loptu, razmijenio pas sa Vilsonom i preciznim udarcem pogodio dalji donji ugao. Gotovo svaki napad Fulama završavao se izglednom situacijom.

Ideja organizovanog otpora, čvrstine i kontrole prostora ostala je samo zamisao. Fulam je lako mogao i do trećeg gola, kada je Bob prošao pored Paljinje kao da ga nema i uposlio Emila Smita Roua.

Ni sa loptom u nogama Totenhem nije izgledao bolje. Nedostajalo je samopouzdanja i ideje. Sve se svodilo na pokušaje sa distance ili na nadu da će se iz prekida nešto desiti. Pogodak Rišarlisona glavom bio je lijepo izgrađena akcija, možda i najbolja na meču, ali ostao je izolovan trenutak bez kontinuiteta.

U pojedinim trenucima djelovalo je kao da igrači najmanje žele loptu. Vikarijo je u drugom poluvremenu ispucao slobodan udarac pravo u gol-aut. Paljinja je u jednoj situaciji reagovao kao da vidi protivnika kojeg nema. Poro, Dragušin i Van de Ven često su izbijali loptu bez jasne opcije, jer podrške i kretanja gotovo da nije bilo.

Rješenje, paradoksalno, može biti jednostavno. Jedna pobjeda. Samo da ponovo osjete kako izgleda trijumf. Tada bi sve moglo da krene drugačijim tokom. Ali što je razmak od posljednje pobjede duži, to je mentalna barijera veća. Zato je naredni duel protiv Kristal Palasa presudan. Ako, kako je Tudor rekao, pronađu “unutrašnje snage” i ostvare makar jednu pobjedu, sezona bi mogla dobiti novi smisao. U ovom trenutku, međutim, čak i trijumf kod kuće protiv ekipe iz donjeg dijela tabele djeluje kao ogroman izazov.