Zbog prekomjerne upotrebe digitalnih tehnologija, sve više djece ima problema s govorom. Stručnjaci upozoravaju da djeca do treće godine uopšte ne bi trebalo da budu izložena ekranima, a u kasnijem uzrastu to bi trebalo da čine uz obavezan nadzor. Roditeljima savjetuju da što više vremena provode s djecom, da razgovaraju s njima i uključuju ih u svakodnevne aktivnosti.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Današnji roditelji sve češće se suočavaju sa situacijama da dijete odbija obroke dok mu se ne uključi televizor zbog crtanog filma. U nedostatku vremena, spas pronalaze u mobilnim telefonima koji najlakše umire djecu. No, stručnjaci upozoravaju na njihovu štetnost.

Alma Begović ističe: “Prekomjerna upotreba ekrana, pogotovo u ranom uzrastu, može nepovoljno uticati na razvoj djeteta, naročito na govor i jezik. U tom ranom uzrastu govor se kod djece razvija kroz živu interakciju. Međutim, kada je dijete previše vremena pred ekranom, ono postaje samo pasivni slušalac, što nažalost može uticati na govorno-jezički razvoj.”

Osim uticaja na razvoj govora, pretjerana izloženost ekranima, prema riječima stručnjaka, doprinosi slabljenju vida, pažnje i koncentracije.

Radmila Stupar-Đurišić objašnjava: “Djeca su po prirodi radoznala i kreativna. Treba im dati što više podsticaja da razviju svoju kreativnost. Kada gledaju u ekran, to je samo ono što vide i čuju, i tu često nema kreativnosti, jer gledajući u ekran dobijate gotova rješenja, a ne mogućnost da nešto promijenite – film teče nevezano od vas.”

Prve godine djeteta su godine za igru koju ekran ne može zamijeniti, upozoravaju sagovornice.

Alma Begović dodaje: “Ako govorimo o ranom razvoju, a to je do treće godine, preporuka je da djeca uopšte ne koriste ekran. To je period kada se najintenzivnije razvija mozak, koji je u isto vrijeme najosjetljiviji na spoljašnje faktore i stimulanse. Kada govorimo o periodu posle treće godine, prihvatljivo je da djeca budu pred ekranom oko sat vremena.”

Radmila Stupar-Đurišić naglašava: “Jako je važno da, kada su djeca ispod 12 godina blizu ekrana, roditelj ili odrasla osoba bude prisutna kako bi pomogla djetetu da razumije šta vidi i kolika je njegova mogućnost da utiče na dešavanja u slikama ispred njega.”

Iako su roditelji navikli na olakšice koje donose nove tehnologije, stručnjaci kažu da djeca previše izložena ekranima češće ispoljavaju agresivnost, ali i strah, otuđenost i nesigurnost.

Alma Begović savjetuje: “Roditelji treba da što više kvalitetnog vremena provode sa djecom i da koriste razgovor i živu interakciju kao osnovnu bazu za razvoj govora.”

Radmila Stupar-Đurišić dodaje: “Djetetu ne treba skupa igračka, djetetu ne treba skupa garderoba, djetetu ne treba nešto što je pozicionirano kroz vrijednosni sistem. Djetetu treba otac, majka, fokusiranje na njega, njegove potrebe i želje, da ga uče kako da razvija frustracionu toleranciju, da razumije svijet oko sebe i da pronađe svoje pravo mjesto u svijetu koji ga okružuje.”

Ubrzan tempo života otežava roditeljima zadatak, ali djeca zbog toga ne bi trebalo da trpe. Stručnjaci zaključuju da se tehnologija ne može u potpunosti izbaciti, ali se može koristiti ograničeno.