Piše: advokat Veselin Radulović

Foto: IPO Montenegro

Direktor policije Lazar Šćepanović posljednjih mjeseci je više puta javno postavljao retoričko pitanje da li neko ko pije kafu sa Radojem Zvicerom može da radi u policiji i da li je to bezbjednosna smetnja. Time je pokušavao da opravda sporni model tzv. vetinga u policiji u kojem se bezbjednosne smetnje utvrđuju na osnovu operativnih informacija koje često nijesu provjerene, bez jasnog postupka, bez prava policijskih službenika da znaju šta im se stavlja na teret i bez stvarne mogućnosti odbrane.

Međutim, javnost je posljednjih dana imala priliku da gleda nešto zanimljivo. Na video snimcima odbjeglog Miloša Medenice čule su se ozbiljne optužbe na račun direktora policije. Ono što je posebno važno jeste činjenica da su se neki raniji Medeničini navodi već pokazali kao tačni.

To znači da on očigledno raspolaže istinitim informacijama i da za sada djeluje kao dobro obaviješten izvor. U policiji bi takav izvor operativnih informacija bio ocijenjen kao veoma pouzdan. Između ostalog, Medenica tvrdi da je direktor policije podvodio djevojke u jednom noćnom klubu u Ulcinju i da je u Nikšiću, prije nego je napredovao u službi, svakodnevno sjedio u lokalu sa jednim osuđivanim licem.

Sada zamislimo kako bi izgledalo da se standard koji direktor primjenjuje na policajce primijeni upravo na njega. Prema logici tog vetinga, ne bi bilo potrebno utvrđivati da li su te informacije tačne. Ne bi bilo potrebe da se provjeravaju dokazi, niti da direktor dobije priliku da objasni kontekst ili ospori navode. Dovoljno je da postoji operativna informacija i javno izrečena tvrdnja da sjedio u društvu osuđivanog lica i da je podvodio djevojke u noćnom klubu.

Pri tome, za razliku od brojnih policijskih službenika koji su sada na udaru tzv. vetinga, operativne informacije koje optužuju direktora policije dolaze od izvora čije tvrdnje su do sada potvrđene kao istinite.

Da primijenimo logiku direktora policije i pitamo onda javnost da li neko ko navodno podvodi djevojke u noćnom klubu može da bude na čelu policije? Da li neko ko sjedi u lokalu sa osuđivanim licem predstavlja bezbjednosnu smetnju za službu? Ako slijedimo kriterijume koje sam direktor propagira, odgovor bi bio jednostavan.

Ne bi nam trebala njegova odbrana i ne moramo čekati provjeru. Slijedila bi oznaka „bezbjednosna smetnja“, zatim suspenzija, a potom i otkaz. Ako se ponovo izglasaju izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, njihovim stupanjem na snagu to će se uraditi efikasno, čak bez sprovođenja discipinskog postupka. Baš kako se zalaže direktor policije kada su drugi u pitanju.

Ne znam da li direktor policije ima kapaciteta da proceduru i model koji zagovara sagleda i iz tog ugla. Ipak, za njega, a još više za sistem kojim rukovodi, bilo bi korisno da makar na trenutak razmisli kako bi isti ti standardi izgledali kada bi se primijenili na njega. Jer jednom kada se uspostave, samo je pitanje vremena i političkog konteksta kada će se ti standardi primijeniti i na njega.

Upravo tu se vidi suština problema “vetinga” u policiji. Kada se pravila primjenjuju selektivno i bez ikakve garancije i kontrole, ona nijesu instrument profesionalizacije službe, već sredstvo obračuna. Kada se kriterijumi primjenjuju samo na neke, a nikada na one koji ih izriču, tada više ne govorimo o reformi sistema, već o političkom mehanizmu kontrole.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to da ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić dolaze iz partije za koju prepiska iz SKY komunikacije pokazuje da su za njih radili pripadnici jednog kriminalnog klana. Ako je već kriterijum za

bezbjednosnu smetnju i sama blizina ili kontakt sa kriminalnim strukturama, po toj logici onda bi i takva politička „podrška“ bila sasvim dovoljan razlog da se makar pokrene veting.

Zato je jednostavan test svakog vetinga. Da li bi isti standardi mogli biti primijenjeni na one koji ga sprovode. Ako bi njihovom primjenom prvi na udaru bili upravo direktor policije, ministar unutrašnjih poslova i samozvani zamjenik premijera, ali se to ipak na njih ne odnosi, onda je jasno da cilj nije “čišćenje policije”.

Cilj je donijeti i primijeniti pravila koja su napravljena tako da nikada ne dođu do vrha sistema. A takva pravila ne čiste sistem, ona ga čine trajno prljavim.