Još davne 1894. godine francuski fiziolog Etjen-Žil Mare pokazao je da mačke imaju nevjerovatnu sposobnost da se tokom pada u zraku okrenu i dočekaju na šape. Ipak, iako je fenomen odavno poznat, njegov tačan mehanizam dugo je ostao obavijen velom misterije.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Nova studija, objavljena u časopisu Anatomical Record, a o kojoj piše The New York Times, donosi svježe uvide i sugeriše da se ključ ove vještine krije u izuzetnoj fleksibilnosti mačje kičme.

Istraživači su otkrili da mačke najprije rotiraju prednji dio tijela, zahvaljujući većoj pokretljivosti grudnog dijela kičme, a zatim precizno usklađuju i zadnji dio. Ova koordinisana sekvenca pokreta omogućava im da se u vazduhu stabilizuju i pravilno doskoče.

Fizičar Greg Gbur ističe da je riječ o prvoj studiji koja na detaljan način povezuje anatomsku građu kičme, sa samim mehanizmom okretanja tokom pada.

Autor istraživanja, japanski fiziolog Jasuo Higuraši, navodi da rezultati podržavaju poznati model „noge unutra, noge napolje“, ali i naglašava da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se fenomen u potpunosti objasnio.

Zoolog Ruslan Beljajev dodaje da ova studija predstavlja značajan korak ka razumijevanju ove fascinantne sposobnosti, iako misterija mačjeg „spasilačkog refleksa“ još uvijek nije u potpunosti razriješena.