Otuda se ključno pitanje ne odnosi samo na sadržaj sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama, već i na kontekst u kojem se on osporava. Ako takav sporazum, prema riječima američkog otpravnika poslova Majkla Kiza, otvara prostor za nova radna mjesta, razvoj infrastrukture, energetskih kapaciteta, digitalne povezanosti i snažniju regionalnu integraciju Crne Gore, onda je legitimno zapitati se: kome zapravo ne odgovara snažnija, povezanija i ekonomski stabilnija Crna Gora?

Foto: Ilustracija, Pixabay

U političkom ambijentu Crne Gore gotovo da više nema inicijative koja ne postaje predmet frontalnog osporavanja. Najava međudržavnog sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama i potopisani sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima nijesu izuzetak; naprotiv, pretvorene su u centralnu tačku političkog i medijskog sukoba. Ipak, iza buke dnevnopolitičkih reakcija nameće se suštinsko pitanje: da li je riječ o legitimnoj brizi za javni interes ili o pokušaju blokade razvojnih projekata koji imaju potencijal da transformišu ekonomiju zemlje?

Ako se stvari posmatraju iz ugla ekonomske logike, G2G sporazum sa SAD otvara prostor za ono što Crnoj Gori hronično nedostaje: dugoročne, stabilne i kredibilne investicije u ključne sektore. Infrastruktura, energetika, digitalna ekonomija i bezbjednost nijesu samo razvojne kategorije, već temelji svake održive i otporne ekonomije. Upravo u tim oblastima američko prisustvo može donijeti ne samo kapital, već i više standarde poslovanja, snažniju institucionalnu disciplinu, transparentnost i dodatno povjerenje međunarodnih partnera.

Zato je posebno značajno što ovakav sporazum nije zamišljen kao usko politički dokument, već kao okvir koji bi trebalo da otvori put ka konkretnim poslovnim i razvojnim prilikama. Otpravnik poslova Ambasade SAD u Crnoj Gori Majkl Kiz jasno je saopštio da je jedan od glavnih prioriteta njegove misije zaključivanje međuvladinog sporazuma između dvije zemlje, koji bi omogućio jačanje saradnje upravo u oblastima infrastrukture, energetike, digitalne ekonomije i bezbjednosti. Njegova poruka da bi napredak u tim oblastima mogao otvoriti nova radna mjesta za građane Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država, te doprinijeti širem cilju razvoja Crne Gore i njenoj daljoj regionalnoj integraciji, nije tek diplomatska formulacija. Ona predstavlja jasan signal da Vašington Crnu Goru vidi kao partnera sa potencijalom, a ne kao perifernu tačku bez ozbiljnog strateškog značaja.

Posebna težina ovog sporazuma ogleda se upravo u njegovom geopolitičkom okviru. Crna Gora, kao članica NATO-a i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, ima priliku da kroz ovakve aranžmane dodatno učvrsti svoju poziciju unutar zapadnog ekonomskog i bezbjednosnog prostora. U tom smislu, Kizov stav da bi zaključivanje, ratifikovanje i sprovođenje Međuvladinog sporazuma omogućilo Crnoj Gori da u potpunosti valorizuje svoj geostrateški položaj na Zapadnom Balkanu ima posebnu težinu. Riječ je o viziji u kojoj Crna Gora nije samo mala država na Jadranu, već važna spona između Zapadnog Balkana, centralne i istočne Evrope, kao i između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora, u skladu sa širim konceptom Inicijative tri mora.

Upravo zato ovaj sporazum treba posmatrati i kroz prizmu regionalne povezanosti. Kao projekti od prioritetnog značaja navode se infrastrukturni pravci koji doprinose boljem povezivanju regiona, uključujući jadransko-jonsku kombinovanu autoputnu mrežu, čiji je cilj povezivanje Albanije i Hrvatske preko teritorije Crne Gore i Bosne i Hercegovine, uz premošćavanje obalnog jaza između Koridora Vc i Koridora 8. Uz to, sporazum obuhvata i projekte u oblasti energetike, uključujući gasnu infrastrukturu, kao i razvoj optičke i digitalne infrastrukture. Sve to ukazuje da nije riječ o pojedinačnim investicionim potezima, već o mnogo širem konceptu strateške povezanosti, ekonomske otpornosti i dugoročne modernizacije države.

U takvom kontekstu, teško je ignorisati činjenicu da Crna Gora godinama trpi posljedice infrastrukturne nedovršenosti, energetske ranjivosti i ograničene digitalne konkurentnosti. Zemlja koja želi snažniji privredni rast, veći priliv ozbiljnih investicija i bolju integraciju u evropske tokove ne može sebi priuštiti luksuz da unaprijed odbacuje aranžmane koji joj otvaraju prostor za tehnološki i razvojni iskorak. U praksi, to znači nova radna mjesta, veće budžetske prihode, snažniju ekonomsku otpornost na spoljne šokove i bolju poziciju države u regionalnim tokovima kapitala i robe.

Naravno, kritike koje dolaze iz dijela političkog i nevladinog sektora, naročito kada se odnose na ekološke i proceduralne aspekte, same po sebi nijesu nelegitimne. Naprotiv, svaka velika investicija mora biti transparentna, pravno utemeljena, ekološki održiva i podložna javnoj kontroli. Ali to važi samo ako postoje jednaki aršini za sve. Selektivni pristup, u kojem se pojedini projekti osporavaju uz visok stepen mobilizacije i političke dramatizacije, dok se drugi zanemaruju ili prećutkuju, dovodi u pitanje kredibilitet takvih reakcija. Ekologija ne može biti alat političke selekcije, već princip koji mora važiti univerzalno.

Još jedna česta teza jeste da ovakvi sporazumi mogu narušiti odnose Crne Gore sa evropskim i evroatlantskim partnerima. Međutim, realnost savremenih međunarodnih odnosa pokazuje upravo suprotno. Jačanje bilateralne saradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama ne udaljava Crnu Goru od njenog strateškog pravca, već ga potvrđuje. U vremenu kada se geopolitički i ekonomski odnosi sve snažnije prepliću, pitanje više nije da li sarađivati sa globalnim akterima, već kako tu saradnju oblikovati tako da bude u funkciji domaćeg razvoja, uz očuvanje političke i institucionalne autonomije.

Zato se u suštini dilema ne svodi na jednostavno „za“ ili „protiv“ sporazuma. Prava dilema je između razvoja i stagnacije, između otvaranja prema investicijama i zatvaranja u političku sumnjičavost koja često ne nudi alternativu. Crna Gora mora insistirati na zaštiti javnog interesa, na zakonitosti i održivosti svakog projekta, ali istovremeno mora biti svjesna da apriorno odbijanje strateških partnerstava nosi sopstveni rizik – rizik propuštenih prilika.

Otuda se ključno pitanje ne odnosi samo na sadržaj sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama, već i na kontekst u kojem se on osporava. Ako takav sporazum, prema riječima američkog otpravnika poslova Majkla Kiza, otvara prostor za nova radna mjesta, razvoj infrastrukture, energetskih kapaciteta, digitalne povezanosti i snažniju regionalnu integraciju Crne Gore, onda je legitimno zapitati se: kome zapravo ne odgovara snažnija, povezanija i ekonomski stabilnija Crna Gora?