Demokratska partija socijalista (DPS) dostavila je autorski tekst njenog člana, istoričara Dragutina Papovića -

Tekst prenosimo u cjelosti:

Foto: DPS

Crkva Srbije pokušava da na Grahovcu sagradi tzv. memorijalni centar posvećen junacima grahovačke bitke (29. aprila – 1. maja po starom, 11–13. maja po novom kalendaru) 1858. Suština te namjere je da se ovo istorijsko nasljeđe pokuša oteti Crnoj Gori i Crnogorcima i da se pripiše Srbiji i Srbima. Nakon intervencije većine Grahovljana i NVO Centar za građanska prava nadležna inspekcija je obustavila radove jer ugrožavaju zaštićenu okolinu crkve Vaznesenja Gospodnjeg (Sv. Spasa) koja je kulturno dobro od 1961. godine. Čak i da ovaj hram nije zaštićeno kulturno dobro, Crkva Srbije nema ni pravo ni povod da prisvaja bitku na Grahovcu, njeno nasljeđe i sjećanje na nju.

U istoriografiji su odavno poznati svi važniji izvori o bici na Grahovcu. Istoričar Andrija V. Lainović je povodom stogodišnjice bitke 1958. objavio knjigu (zbirku izvora) „Pobjeda na Grahovcu 1858. u spisima savremenika“. Brojni izvori koje je Lainović posvećeno sakupio svjedoče o crnogorskim motivima i ciljevima bitke i o njenom međunarodnom kontekstu. Bitka na Grahovcu vođena je isključivo zbog državnih ciljeva Crne Gore, a pobjedu su izvojevali Crnogorci. Bitka je rezultat državne politike knjaza Danila, koju je predstavio u pismu Velikim silama, učesnicama Pariskog kongresa, u maju 1856. Državne zahtjeve Crne Gore knjaz je tada saopštio u 4 tačke: 1. Da se nezavisnost Crne Gore prizna diplomatskim putem, 2. Da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji, 3. Da se crnogorska granica prema Turskoj utvrdi onako kako je utvrđena prema Austriji i 4. Da se Crnoj Gori ustupi Bar, koji je na njenoj granici i na moru. Knjaz je naveo da je crnogorska nezavisnost neupitna i da Crna Gora traži one zemlje koje su joj nekad pripadale „i za koje je kao i za svoju nezavisnost prolijevala svoju krv“. Uz to, knjaz je istakao da su Velike sile učinile napravdu 1814. godine kada su „primorali crnogorski narod da ustupi kotorsko primorje Austriji“.

U Danilovom pismu nema pomena o oslobađanju i ujedinjenju srpstva, već samo zahtjev za međunarodno priznanje crnogorske nezavisnosti i proširenje državne teritorije. To se naročito odnosilo na crnogorske teritorije koje su bile u okviru turske provincije Hercegovine. Knjaz je u pismu Velikim silama istakao da su tokom prethodnih crnogorsko-turskih ratova „Crnogorci [su] imali u svojini Grahovo, Župu [Nikšićku], Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševice, Zupce i Vasojeviće do rijeke Tare i Lima“. Za knjaza nije postojala tzv. Stara Hercegovina niti poseban hercegovački identitet. Knjaz je u aprilu 1858. izaslaniku turske Vlade (Porte) Kemal-efendiji naveo da je potrebno postići sporazum kojim bi se okončali pogranični sukobi prema Crnoj Gori i „prema turskim provincijama Hercegovini i Albaniji“. Hercegovina je za knjaza bila turska provincija u kojoj se nalazio dio crnogorske teritorije koja joj je pripadala osnovu istorijskog i državnog prava, kao i na osnovu toga što su pravoslavni iz ove provincije bili za Crnu Goru. Njihovi glavari su prihvatili crnogorske kape, zastave i činove.

Crnogorske zahtjeve knjaz je pokušao da ostvari diplomatijom sa Velikim silama i Osmanskim carstvom. U tome nije uspio, pa se odlučio da to uradi ratom. S obzirom na veliki uticaj kod pravoslavnih u turskoj provinciji Hercegovini knjaz ih je pozvao na ustanak, koji je podignut 1857. Crnogorska vojska je s ustanicima iz Grahova i Banjana kontrolisala Grahovo, što je Turska smatrala neprihvatljivim. S obzirom na to da su do sredine aprila 1858. propali napori da se spor riješi diplomatijom, Porta je odlučila da vojnički interveniše i 8. maja je izjavila: „Turska je odlučila da očuva svoje pravo i da ne odstupi pred jednim narodićem od 140.000 duša. Crnogorci su… sišli u ravnicu, zauzeli teritoriju koja im ne pripada, nastoje da dignu na ustanak Hercegovinu i upuštaju se u raznovrsne sukobe… Carska vlada… je čvrsto odlučila da ih [Crnogorce] satjera u njihove stijene.“

 
Na Crnu Goru je krenula turska vojska pod komandom Husein-paše i početkom maja 1858. stigla je na Grahovac, površ iznad Grahovskog polja. Turski korpus je, prema procjenama, imao između 4 i 6 hiljada regularnih vojnika (nizama) i još toliko dobrovoljaca (bašibozuka), naoružanih modernim puškama. U okviru turske vojske je bio konjički odred i artiljerijska jedinica sa 6 (ili 8) topova. Na Grahovu se tada nalazilo oko 200 Crnogoraca pod komandom riječkog senatora i vojvode Petra Filipova Vujovića, cuckog vojvode Ilije Zvicera i ćeklićkog vojvode popa Pera Matanovića, kao i 300 Banjana i Grahovljana kojima su komandovali grahovski kapetan Pajo Jezdov Kovačević i banjski kapetan Jovan Vasiljev Baćović. Knjaz Danilo je 9. maja naredio svom bratu i predsjedniku Senata vojvodi Mirku da okupi sve borce iz Katunske i Riječke nahije i jedan odred Garde da brane Grahovo. Prema jednom svjedočanstvu knjaz je na ispraćaju vojske sa Cetinja rekao: „Vojvoda Mirko, predajem ti glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u odbrani Grahova, povedi je u ime Božje, na bojno polje, i lično pokaži kako kuća Petrovića ne štedi svoju krv za krst časni, slobodu i Crnu Goru.“

Po doslaku na Grahovac Husein-paša je poslao pismo vojvodi Petru Vujoviću i pitao ga zašto se prikuplja crnogorska vojska u tursko Grahovo i nagovijestio mu da će ga sultan bogato darovati ako se povuče. Vojvoda Petar mu je odgovorio: „Došao sam ovdje po zapovijesti svojega gospodara, da čuvam crnogorsku granicu. Sultanske darove neka paša zadrži sebi, jer se Crnogorci ne predaju.“ Do 11. maja na Grahovu se okupilo oko 7.000 Crnogoraca među kojima je bilo oko 700 Grahovljana i Banjana koje je knjaz smatrao dijelom Crne Gore. Jedan austrijski agent koji je iz obližnjeg Dragalja pratio dešavanja čuo je „kako Crnogorci izjavljuju da neće nikada napustiti kraj koji je osvojen crnogorskom krvlju“ i da se protiv Turaka bore Crnogorci i raja. U savremenim austrijskim izvorima hercegovački hrišćani su uglavnom nazivani rajom. Knjaz Danilo u jednom pismu za njih kaže da su „hrišćani turski podanici pobunjeni u Hercegovini“.

Bitka je počela 11. maja, a završena je 13. maja na Spasovdan kada je turska vojska razbijena. Britanski konzul u Trebinju Čerčil je 13. maja zapisao: „Gubici su ogromni. Kadri-paša je poginuo i veći broj oficira. Ostaci turskih bataljona u neredu ulaze u ovome trenutku u Trebinje. Husein-paša je u Klobuku… topovi su pali u ruke Crnogoraca.“ Austrijski okružni poglavar iz Dubrovnika je 14. maja naveo: „Crnogorci i ustanici jučer ujutro do nogu potukli i razbili turski grahovački korpus… nas uvjeravaju da su se u Trebinje jedva vratila, i to dobrim dijelom bez oružja, svega dva od devet regularnih turskih tabora.“ Francuski konzul u Skadru Ekar je 14. maja obavijestio: „U ovome porazu odrubljena je glava Kadri-paše i pukovnika Osman Bega, a poginuli su jedan potpukovnik, svi komandanti bataljona i većina oficira… Crnogorci su u ovoj borbi pokazali neopisivu hrabrost, smjelost i izdržljivost što je zadivilo Turke.“ Prema procjenama, turska vojska je imala od oko 2.500 do oko 5.000 poginulih, koliko je naveo knjaz Danilo. Knjaz je istakao da su Crnogorci imali oko 200 poginulih i 300 ranjenih, ali ih je vjerovatno bilo više. Među poginulim Crnogorcima bili su i: komandant Garde vojvoda pop Đuro Kusovac, crnogorski alajbarjaktar Mašo Mijatov Kustudija, serdar Riječke nahije Đurica M. Đurašković, pop Luka Jovović iz Markovine i perjanik Risto Manojlović iz Golije.

Pobjeda na Grahovcu je izvojevana pod crnogorskim barjacima, a ne srpskim trobojkama. Serdar Rade Turov Plamenac o tome u Memoarima navodi: „Skoro ispred ovog rata bješe Knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od Garde sa bijelijem dvoglavim orlom na sredinu na crveno polje a tako i barjak sve crnogorske vojske i bješe postavio za njem barjaktara crnogorskog Maša Mijatova Kustudiju s Njeguša i na Đurđevdan pozvao sve barjaktare i predali im barjake, koje sam ja višini pomoga natać na koplje. I ovoga puta želim kazat… našao sam ga [Maša Mijatova Kustudiju] poslije njekolika dana po boju [na Grahovcu] u konobu krčmara Jevta Vuletina đe ga svoja žena drži naslonjena na njezine ruke pod teškim ranama, koje je u boju pod crnogorskom zastavom dobio, pa ga vojnici u Jevta donijeli, a kako ga u krčmu ne primili, onda ga smjestili u konobu pod krčmom, đe je na ruke svoje žene umro.“ Pored takvog stvarnog Maša Kustudije Crna Gora nije imala potrebu da izmišlja Pavla Orlovića.

Pobjedom na Grahovcu crnogorskoj vojsci je otvoren put u Hercegovinu. Knjaz Danilo je 22. maja francuskom konzulu Ekaru istakao: „Vojska je [poslije pobjede na Grahovcu] htjela da produži osvajanje do Klobuka, Gacka bogate i nezaštićene zemlje. Tu bi naišla na simpatije bez ikakvog otpora. Moje trupe, one sa istoka i od Drobnjaka, htjele su to isto i mogle su umarširati u hrišćansku zemlju i bez metka osvojiti pola Hercegovine“. No, na intervenciju Francuske knjaz je zaustavio napredovanje vojske kroz Hercegovinu. Francuski geograf Gijom Ležan, koji je u junu 1858. posjetio Crnu Goru, zapisao je: „Ustanička Hercegovina glasno je pozivala Crnogorce… Crnogorci su mogli, kao pobjednici, doći a metak da ne ispale, do granice Bosne. Mogli su zauzeti Hercegovinu kao zalogu, jer su ih tamošnji hrišćani pozivali.“ Knjažev sekretar i očevidac bitke Anri Delari je 1862. objavio knjigu o Crnoj Gori u kojoj je zapisao: „Poslije poraza Husien-Dahim-paše, Crnogorci su mogli doći u Hercegovinu, jer tu ne bi naišli ni na kakav otpor.“ Francuski viceadmiral Žirijen de la Gravijer je izjavio: „Klobuk bi neizbježno pao u ruke knjaza Danila i da bi njegova vojska došla do Mostara, poslije pobjede kod Grahova, da mi nijesmo intervenisali i zadržali knjaza Danila“. Intervencijom Velikih sila, a prije svih Francuske zaustavljena je i mobilizacija turske vojske za novi napad na Crnu Goru. Sazvana je konferencija ambasadora u Carigradu da riješi crnogorsko pitanje. Konferencija je utvrdila crnogorsko-tursku granicu prema kojoj su Crnoj Gori pripali, odnosno potvrđeni: Grahovo, Rudine, Župa Nikšićka, Lukovo, dio Drobnjaka, Uskoci, Gornje Lipovo, Gornji Vasojevići i dio Kuča.

Crna Gora je dobila međunarodno priznatu granicu što je faktički bila potvrda njene državne nezavisnosti i to je najveći politički dobitak iz grahovačkog trijumfa. Knjaz Danilo je 16. novembra 1858. u pismu francuskom caru Napoleonu III naveo: „Posljedujuće postojanje Crne Gore pripoznato je inostranim državama koje sačinjavaju današnju Evropejsku sistemu: nezavisimost njena faktički je utemeljena i obezbijeđena i tim načinom moja želja i naroda moga ispunjena.“ Knjaževe riječi potvrđuju da bitka na Grahovcu i politika Crne Gore u to vrijeme nijesu vođeni za oslobođenje i ujedinjenje srpstva, već za nezavisnost i priznanje teritorija koje su od ranije pripadale Crnoj Gori. To je bio crnogorski cilj i nakon bitke na Grahovcu i razgraničenja sa Turskom. Najbolji poznavlac ličnosti i politike knjaza Danila i uopšte dinastije Petrović-Njegoš istoričar Živko Andrijašević o tome kaže: „Knjazu Danilu, kao vladaru i državniku, najveću snagu davala je ideja kojoj je fanatično bio posvećen. On je imao ideju „nove“ Crne Gore (Crne Gore koju je trebalo stvoriti) i na ostvarivanju te ideje radio je do posljednjeg dana vladavine.“ Nekoliko mjeseci pred atentat u Kotoru knjaz Danilo je u pismu caru Napoleonu III 15. aprila 1860. istakao: „Ostala nam je još samo jedna težnja, a to je da stvarna nezavisnost, koju mi već tri vijeka uživamo, bude priznata.“ To je politički amanet knjaza Danila.

U spomen na bitku i grahovačke junake knjaz Nikola je naredio da se za tri dana, koliko je trajala bitka, sagradi crkva Sv. Spasa na Grahovcu 1864. godine. Knjaževa zadužbina je sagrađena kao hram Crnogorske crkve, a u to vrijeme SPC nije ni postojala. Na stogodišnjicu bitke postavljena je spomen-ploča s natpisom „Spomenik je vašega junaštva Crna Gora i njena sloboda“. Zato Crkva Srbije i velikosrpski bašibozuk nemaju pravo da prisvajaju bitku na Grahovcu ni da bagerima prekopavaju lokalitet Grahovca. Grahovac pripada isključivo crnogorskoj istoriji, a zbog žrtava koje su tu pale u borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore to je mjesto najvećeg poštovanja za svakog Crnogorca. Prvenstveno je pravo i dužnost države Crne Gore i Crnogoraca da na dostojan način čuvaju, promovišu i unapređuju sjećanje na Grahovac i njegove heroje.