Trampova posjeta Pekingu dodatno je pokazala relativnu slabost SAD i zapada u odnosu na Kinu i zemlje globalnog juga. Dok Si Đinping može biti zadovoljan ishodom, Evropa ima još više razloga za zabrinutost kada je riječ o sopstvenoj budućnosti.

Foto: Trump White House archive

Tokom svoje nedavne posjete Pekingu, predsjednika SAD Donalda Trampa, najmoćniju osobu na svijetu, pratili su mnogi od najistaknutijih ljudi iz američkog biznisa, finansija i tehnološkog sektora, oni koji dobro razumiju koliko je važno održavati funkcionalne odnose sa Kinom. Za ostatak svijeta to je bio pozitivan razvoj događaja, jer bi svima trebalo da bude u interesu da dvije najveće svjetske sile međusobno razgovaraju direktno. Trampovi kineski domaćini priredili su mu raskošan doček, uz svu ceremonijalnu pompu - uključujući i djecu koja su mahala zastavama - a on im je uzvratio velikodušnim pohvalama na račun kineskog predsjednika Sija Đinpinga.

Ipak, iza tog spektakla rezultati samita bili su skromni. Čini se da nije ostvaren značajniji napredak u suštinskim pitanjima poput trgovine, nisu, koliko je poznato, zaključeni veliki novi ugovori o snabdijevanju za američku industriju i poljoprivredu, niti su pokrenuti koordinisani napori za rješavanje velikih međunarodnih sukoba, kao što su ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku.

Slike sa samita su, međutim, govorile same za sebe. Tramp se našao u prilično neuobičajenoj ulozi molioca. Svima je bilo jasno da mu je potrebna kineska pomoć kako bi se prevazišao zastoj u regionu Persijskog zaliva, gdje je njegov neuspješni “izlet” Iranu praktično prepustio stratešku kontrolu nad Ormuskim moreuzom i izazvao nagli rast cijena nafte i gasa. Trampova očajnička potreba bila je vidljiva u njegovom držanju; nije bilo ni hvalisanja ni pretjerivanja. Nestao je svaki trag da sebe doživljava kao gospodara svijeta.

Si je, nasuprot tome, lider najvažnije sile u usponu 21. vijeka. Gotovo odmah nakon što je predsjednički avion Air Force One sletio, naglasio je tu stratešku realnost upozorivši Trampa na “Tukididovu zamku”: sklonost hegemona u opadanju da pretjera u pokušajima da obuzda novog izazivača u usponu (dinamika koja je Atinu i Spartu uvukla u Peloponeski rat).

Si je ovdje mislio na Tajvan - glavno žarište današnjeg strateškog rivalstva - nakon što je Kongres odobrio više milijardi vrijedan američki paket naoružanja za ostrvo. Dok je Si govorio sa samopouzdanjem, Trampov odgovor bio je neodređen i defanzivan. Čak je i pomenuti paket naoružanja opisao kao “pregovarački adut”, čime je otvorio potencijalno egzistencijalno pitanje ne samo za Tajvan, već i za cijelu istočnu Aziju: da li bi Sjedinjene Države zaista branile svoje partnere i saveznike u regionu ukoliko bi to bilo potrebno?

Na kraju, Si je imao sve razloge da bude zadovoljan ishodom samita. On je sada taj koji određuje dnevni red u strateškom nadmetanju između Kine i SAD - ili, kako to Kina naziva, u “odnosu strateške stabilnosti”.

Američki kredibilitet je, u međuvremenu, pretrpio je još jedan ozbiljan udarac. Od Evrope i istočne Azije do ostatka svijeta, ljudi će se sve češće pitati koliko, ako uopšte išta, zaista vrijede američke obaveze i sporazumi.

To nije nimalo beznačajno pitanje. Kredibilitet je svojevrsna valuta koja oblikuje i uređuje odnose među državama. Sjedinjene Države bi to morale dobro da razumiju, s obzirom na to koliko su uspješno akumulirale i koristile tu valutu tokom Hladnog rata i godinama nakon njega. Amerika je postala neprikosnoveni hegemon i oslonac globalne ekonomije upravo zato što su je drugi doživljavali kao ozbiljnu silu koja ispunjava svoja obećanja.

Sada se, međutim, vodi borba između hegemona, dvije supersile, a Trampova posjeta Pekingu dodatno je, kako u Kini tako i širom svijeta, učvrstila već široko rasprostranjenu percepciju da su Sjedinjene Države u opadanju. Za to veliki dio odgvornosti snosi sam Tramp, imajući u vidu s kakvom je spremnošću urušavao američke saveze, pretvarao položaj SAD u međunarodnom poretku u političko oružje i srljao u katastrofalan rat po sopstvenom izboru koji, po svemu sudeći, nije u stanju da dobije.

Ako se pažljivo sagleda Trampova spoljna politika - i njegovo sistematsko podrivanje statusa Amerike kao supersile kao i njenih savezništava, naročito kroz poteze prema Kini - teško je izbjeći zaključak da je on, ironično i nažalost, Sijev najbolji prijatelj.

Ipak, Trampov politički neuspjeh ne pruža utjehu Evropi. Uprkos svim našim sukobima sa aktuelnom američkom administracijom, ne možemo sebi priuštiti zluradost, budući da se i mi nalazimo u istom čamcu zapadnog opadanja (posebno iz kineske perspektive). Jedina razlika je u tome što Evropa tone još brže od SAD. Sjedinjene Države će, u najmanju ruku, ostati vodeća sila zapada, čak i ako sam Tramp nema nikakav interes da očuva taj koncept ili liberalne demokratske vrijednosti koje on predstavlja.

Ako ništa drugo, Trampova posjeta Pekingu je barem jasno pokazala odnos snaga kakav danas postoji. Ona je razotkrila relativnu slabost Sjedinjenih Država i zapada u odnosu na Narodnu Republiku Kinu, ali i na širi globalni jug. Za Evropu je izazov postizanja i jačanja strateške autonomije postao još hitniji. Evropa i dalje raspolaže značajnim tehnološkim i industrijskim prednostima, ali će morati veoma pažljivo da vodi računa da u predstojećem dvoboju hegemona ne bude podijeljena - ili jednostavno pregažena.

Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina