Piše: Duško Kovačević

Skadarsko jezero; Foto: Ilustracija, Kolektiv.me (arhiva)

Postoje priče koje bolje od hiljadu analiza govore o stanju jednog društva.

Nedavno se na Skadarskom jezeru dogodila gotovo filmska scena. Ekipa „utjerivača“ iz Nacionalnih parkova poziva turističkog inspektora Andreja Vučekovića da zajedno obiđu jezero i provjere da li gliseri i brodići koji saobraćaju njime posjeduju potrebne dozvole i dokumentaciju. Dakle, riječ je o zajedničkoj akciji dvije državne institucije.

Andrej prihvata poziv, ukrcava se u službeni gliser Nacionalnih parkova i akcija počinje. Redom kontrolišu plovila koja zatiču na jezeru. Malo ko ima uredne papire. Kazne se pišu, prekršioci sankcionišu, a propisi sprovode bez izuzetka.

Po završetku akcije, u povratku, Andrej usput pita kolege iz Nacionalnih parkova da li i njihov gliser posjeduje svu potrebnu dokumentaciju. U prvi mah misle da se šali. Mijenjaju temu. Međutim, inspektor pitanje ponavlja, ovoga puta sasvim ozbiljno. Odgovor je bio otprilike da takve stvari nijesu naročito važne kada se obavlja službeni posao.

A onda slijedi obrt dostojan najbolje satire. Ispostavlja se da plovilo kojim se vrši kontrola drugih plovila nema nijedan od obaveznih papira, dok lica koja njime upravljaju nemaju ni potrebne dozvole za upravljanje gliserom.

I šta se onda desilo?

Ništa spektakularno. Desilo se ono što bi u uređenoj državi moralo biti sasvim normalno: inspektor je kaznio i svoje kolege.

Upravo u toj prividnoj banalnosti krije se vrijednost ove priče. Jer kod nas smo se toliko navikli na dvostruke aršine da nam jednak tretman pred zakonom djeluje kao izuzetak, a ne kao pravilo. Godinama gledamo kako se propisi strogo primjenjuju na obične građane, dok se za institucije, funkcionere i „naše ljude“ uvijek pronađe neko opravdanje, prečica ili izgovor.

Zato ova epizoda sa Skadarskog jezera ima gotovo simboličku dimenziju. Na jednom čamcu našla su se dva lica države. Jedno koje misli da je dovoljno imati ovlašćenje da kontroliše druge, i drugo koje smatra da pravo na kontrolu počinje tek onda kada si sam spreman da poštuješ pravila koja tražiš od drugih. Razlika između te dvije logike zapravo je razlika između države privilegija i države prava.

Ova priča ima dvije strane. Prva je porazna. Ako su Nacionalni parkovi zaista obavljali dio svojih poslova bez potrebnih dozvola i sertifikata, onda je to slika institucionalne neodgovornosti koja ne bi smjela da postoji. Druga strana je ohrabrujuća. Pokazuje da još postoje ljudi kojima zakon nije alat za disciplinovanje drugih, već pravilo koje važi za sve podjednako.

Možda je baš zato ova anegdota toliko osvježavajuća. U vremenu kada smo zatrpani pričama o zloupotrebama, partijskim vezama i selektivnoj pravdi, naiđe primjer koji podsjeti da integritet nije velika riječ iz udžbenika etike, već vrlo konkretna odluka da uradiš ono što je ispravno čak i kada ti je neprijatno, čak i kada se zamjeraš kolegama i čak kada bi bilo mnogo lakše da zažmuriš.

Zato je u ovoj priči najmanje važno kojoj partiji pripada Andrej Vučeković. Mnogo je važnije što je pokazao nešto što se u Crnoj Gori previše rijetko viđa: da država počinje tamo gdje prestaju privilegije, a zakon važi i za one koji ga sprovode. A kada građani počnu da vjeruju da zaista važi za sve, tada se ne popravlja samo jedna institucija — tada se polako popravlja cijelo društvo.