Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da su pojedine odredbe Zakona o održavanju stambenih zgrada, koje su omogućavale rješavanje stambenih potreba određenih kategorija lica bez jasno propisanih kriterijuma i uz prenošenje ovlašćenja na Vladu i druge organe, bile u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore.

Foto: YouTube screenshot/ Al Jazeera Balkans

Saopštenje Ustavnog suda prenosimo integralno:

1. Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da odredbe Zakona o održavanju stambenih zgrada, koje su omogućavale da Vlada i jedinice lokalne samouprave uređuju postupak, način i kriterijume za rješavanje stambenih potreba lica čiji je rad od interesa za državu, odnosno opštinu, u vrijeme važenja nijesu bile u saglasnosti sa Ustavom Crne Gore.

2. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da u vrijeme važenja nije bila u saglasnosti sa Ustavom ni odredba Zakona kojom je bilo propisano da se postupak, način i kriterijumi za rješavanje stambenih potreba sudija, državnih tužilaca i sudija Ustavnog suda uređuju aktima Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda.

3. Drugim riječima, Ustavni sud je utvrdio da je zakonodavac odredbama člana 29 stav 1 i 2 Zakona o održavanju stambenih zgrada prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i povrijedio ustavne principe vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa.

4. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da su osporena zakonska rješenja o rješavanju stambenih potreba zaposlenih u državnim organima i organima lokalne samouprave, odnosno lica čiji je rad od interesa za državu i jedinicu lokalne samouprave, kao i organi za donošenje propisa kojima će se urediti ta pitanja, bila sadržana i u ranijim zakonima od 1995. godine.

5. Podnosioci predloga i inicijative tvrdili su da se Zakonom o održavanju stambenih zgrada nijesu mogla uređivati pitanja rješavanja stambenih potreba funkcionera i drugih kategorija lica, jer se na taj način, prema njihovom mišljenju, faktički uređivalo raspolaganje državnom imovinom.

6. Ustavni sud nije prihvatio taj dio navoda. Sud je ocijenio da nije protivustavno da se ova pitanja uređuju posebnim zakonom, umjesto sistemskim zakonom, sve dok su takva rješenja u skladu sa osnovnim principima Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o državnoj imovini. Takođe, Ustavni sud nije našao da su osporene odredbe uređivale pitanja upravljanja ili raspolaganja državnom imovinom na način koji bi bio suprotan tim zakonima.

7. Ustavni sud je ocijenio da je zakonodavac ovlašćen da zakonom uređuje pitanja iz oblasti stanovanja, uključujući i postupak, način i kriterijume za rješavanje stambenih potreba određenih kategorija lica.

8. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je zakonodavac pitanja koja po svojoj prirodi predstavljaju zakonsku materiju, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, prenio na Vladu, organe lokalne samouprave, Sudski savjet, Tužilački savjet i Ustavni sud, umjesto da ih sam uredi zakonom. Time je, prema ocjeni Ustavnog suda, prekoračio svoja ustavna ovlašćenja.

9. Na taj način omogućeno je da postupak, način i kriterijume za rješavanje stambenih potreba uređuju podzakonski akti Vlade, organa lokalne samouprave, Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda, bez dovoljno jasnog zakonskog okvira.

10. Ustavni sud je ocijenio da je time stvoren neprihvatljiv prostor za arbitrarnost u odlučivanju, što nije u skladu sa ustavnim principima vladavine prava i pravne sigurnosti.

11. Ustavni sud posebno ukazuje na odredbu člana 29 stav 1 Zakona, kojom je bilo propisano da stambene potrebe mogu rješavati Vlada ili organ lokalne samouprave za „lica čiji je rad od interesa za državu, odnosno jedinicu lokalne samouprave“.

12. Po ocjeni Ustavnog suda, ta odredba nije bila dovoljno jasna i precizna, jer nije bilo propisano ko i po kojim kriterijumima utvrđuje da je nečiji rad od interesa za državu ili jedinicu lokalne samouprave, te da li se ta lica nalaze u privilegovanom položaju u odnosu na druge zaposlene. Zakon nije određivao ni koji je organ nadležan da utvrđuje taj status, niti postupak po kojem se on utvrđuje.

13. Ustavni sud je ocijenio da takvo zakonsko rješenje ne ispunjava zahtjeve pravne sigurnosti i predvidljivosti koje zahtijeva načelo vladavine prava i može predstavljati neprimjeren uticaj na nezavisnost državnih službenika, javnih funkcionera, a posebno na nosioce pravosudne i ustavnosudske funkcije.

14. Kada je riječ o članu 29 stav 2 Zakona, Ustavni sud je ukazao da je njime bilo propisano da se postupak, način i kriterijumi za rješavanje stambenih potreba sudija, državnih tužilaca i sudija Ustavnog suda uređuju aktima Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda.

15. Međutim, zakon nije precizirao o kakvim je aktima riječ, niti je propisao zakonske kriterijume na osnovu kojih bi ti organi donosili takve akte.

16. Po ocjeni Ustavnog suda, prava koja su po svojoj prirodi zakonska materija moraju biti uređena zakonom, a ne prepuštena podzakonskim aktima bez jasno propisanih zakonskih mjerila, posebno imajući u vidu da se njima reguliše rješavanje stambenih potreba za nosioce pravosudnih funkcija.

17. Ustavni sud je, stoga, utvrdio da je zakonodavac osporenim odredbama člana 29 stav 1 i 2 Zakona prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i da te odredbe nijesu zadovoljavale zahtjeve pravne sigurnosti, vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa iz Ustava Crne Gore, kao ni standard kvaliteta zakona koji proiziazi iz prakse Evropskog suda za ljudska prava.

18. S druge strane, Ustavni sud nije našao da je prekršen Ustav odredbom člana 28 Zakona prema kojoj Vlada i lokalne samouprave mogu, pored finansijskih sredstava za rješavanje stambenih potreba zaposlenih u državnim organima i organima lokalne samouprave, obezbjeđivati i građevinsko zemljište i druga sredstva, jer se tim rješenjem ne dovodi u pitanje princip vladavine prava I saglasnost pravnih propisa, niti načelo opšte zabrane diskriminacije, po bilo kom osnovu. Ovakvom odredbom ne pravi se bilo kakvo razlikovanje po ličnim svojstvima zaposlenih u državnim organima I organima lokalne samouprave na koje se te odredbe odnose, niti njihova jednakost pred zakonom. Eventualno arbitrarno tumačenje i primjena ovih odredbi podložna je ustavnosudskoj kontroli u postupcima pokrenutim ustavnom žalbom.

19. Za ovu odluku glasalo je pet sudija, dok je jedan sudija glasao protiv. Odluka će biti objavljena u Službenom listu Crne Gore i na internet stranici Ustavnog suda.

20. Sud je u ovom predmetu odlučivao po predlogu za ocjenu ustavnosti koji je podnijelo pet poslanika Demokratske Crne Gore i po inicijativi nevladine organizacije Institut alternativa.

21. Zakon o održavanju stambenih zgrada je donijet u junu 2016. godine, dok je Skupština Crne Gore usvojila izmjene tog zakona u decembru 2022. godine, kojim je izbrisala poglavlje “Rješavanje stambemih potreba” i čl. 28, 29 i 30 tog zakona. Iako su osporene odredbe prestale da važe 2022. godine, Ustavni sud je, u skladu sa Ustavom, ocjenjivao njihovu ustavnost za vrijeme njihovog važenja.

22. Kako je sud vodio jedinstven postupak, odlučeno je i o drugim inicijativama za ocjenu ustavnosti, konkretno čl. 16 Zakona o održavanju stambenih zgrada.

23. Više podnosilaca inicijativa za ocjenu ustavnosti osporilo je kao neustavnu odredbu prema kojoj etažni vlasnici troškove održavanja stambene zgrade snose srazmjerno neto površini svojih posebnih djelova stambene zgrade, odnosno stana ili poslovnog prostora. Vrijednost boda utvrđuje skupština etažnih vlasnika i ne može biti manja od 20 centi. Smatraju da se naknada za održavanje zgrade ne može određivati shodno veličini stana ili drugog prostora.

24. Ustavni sud je utvrdio da je odredba precizna, i da zadovoljava zahtjeve pravne sigurnosti, kao i standard zakonitosti, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava. Osporena odredba je tako normirana da ne proizlazi mogućnost arbitrarnosti i zlopupotrebe prava od strane onih koji vrše njenu primjenu.

25. Sud je ocijenio da među etažnim vlasnicima nema diskriminacije, jer svi troškove održavanja snose po istom kriterijumu, srazmjerno površini posebnog dijela zgrade, odnosno stana ili drugog prostora u njihovom vlasništvu.