Nemanja Nikolić je popularnost stekao ućešćem u najgledanijem muzičkom takmičenju „Zvezde Granda“, a sada je u emisiji Ispovijest autora i voditelja Nemanje Vasiljevića, po prvi put otvoreno govorio o ugovoru i zahtjevima Grand produkcije koji su imali svi pjevači pomenutog takmičenja.

Foto: YouTube screenshot/ Grand Online Magazin 

„U finalu se našlo nas šestoro, trebao je pobjednik da dobije auto i album, a ostali ništa, međutim Saša Popović već prije finala odluči da svi pobjeđujemo i svi dobijemo albume. Poslije smo dobili turneju, danas smo ovdje sjutra smo Las Vegas, pa Florida. Pjevali smo u Navy Pier-u to je jedan specijalan objekat u Čikagu. Ima jedna anegdota, došli mi tamo, a Žika Jakšić kaže ‘kad bi ovi znali iz kakvog smo mi potoka došla’. Prije nas je tu pjevala Selin Dion, a prije nje Prins.“

Pjevač nam je otkrio da tada nije bio svjestan popularnosti.

„Mislim da nismo, tek sada razmišljam gdje sam sve bio i pjevao. Ne postoji mjesto, grad gdje nismo bili. Trebalo je da idemo u Rusiju, ali nismo, u Kinu nema potrebe da idemo, ali smo obišli sve ostalo“, kaže Nemanja i otkriva koliko novca su u tom periodu zarađivali.

„Dosta smo zarađivali, ali nismo imali gdje da potrošimo, non-stop smo putovali i radili. Ja sam imao maniju sa cipelama, imao sam 300 pari cipela. Sjećam se nekih Boss-ovih dubokih patika na aerodromu u Frankfurtu, koštale su 700 frakana, a ja to veče zaradio 400, nisam imao dovoljno, to je bila 2005. godina. Pozajmim 300 franaka i kupim ih, i moj otac ih dan danas nosi u lov.“

Takođe nam je otkrio i da je Grand od mladih nada zahtijevao odgovornost i profesionalizam, a to se, između ostalog, ogledalo i u tome što je od pjevača traženo da maksimalno izlaze u susret svojim fanovima.

„Imao sam jednu sobu koja je bila puna lutaka i slika. Svako od nas je imao svoju poštu, morali smo da podižemu poštu i odgovaramo na pisma i šaljemo svoje autograme. To su nam čelnici Granda rekli da je obavezno. Morali smo da se slikamo sa gostima poslije nastupa, to je bilo pod obavezno. Nije bilo ono da pobjegneš ili da nećeš, morao si. Sve je bilo drugačije, prošlo je 20 godina, ali drugačije je i u svijetu i ovdje. Ljudi su bili drugačiji.“