Tim naučnika na Stendfordu došao je do nevjerovatnog otkrića - u pitanju su novi "oblici života" pronađeni u ljudskim ustima.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Biološki entiteti, nazvani obelisci, krili su se u velikom broju unutar ljudskih usta i crijeva. Ovi mikroskopski entiteti, koje je nedavno otkrio tim na Univerzitetu Stenford, su kružni djelovi genetskog materijala koji sadrže jedan ili dva gena i koji se samoorganizuju u obliku štapa.

O ovom otkriću pisala su dva časopisa, "Nature" i "Science", za koja su tada i objašnjenja pronalska.

Naime, ovi oblici nazvani su obelisci zbog strukture u obliku štapa, a koji su čak i manji od virusa, ali i pored toga mogu da prenose uputstva ćelijama. Međutim, šta oni “govore”, profesori još uvijek ne znaju.

Profesor evolucije mikroba Ed Feil nazvao je obeliske "kružnim komadićima genetskog materijala koji sadrže jedan ili dva gena i koji se samoorganizuju u obliku štapića".

U pitanju su, potencijalno, sitni "oblici života" za koje naučnici sa Stenforda kažu da su "slični viroidima". Viroid je korak dalje od virusa.

Iako je virusu potreban domaćin da bi mu omogućio da se replicira, to ga ne usporava. Broj različitih virusa na svijetu je ogroman. Ali viroid je još jednostavniji - komadić genetske RNK koji ne može da pravi proteine, ali može da se pregrupiše.

"Novootkriveni biološki entitet je negdje između virusa i viroida", napisao je Feil.

Naziv obelisci je predložen ne samo zbog njihovog oblika, već i da bi se obezbijedio prostor za pomjeranje u slučaju da se ispostavi da više liče na RNK plazmide (drugačiji tip genetskog elementa koji se nalazi unutar bakterija) nego na viruse ili viroide.

Kao i viroidi, obelisci imaju kružni jednolančani RNK genom i nemaju proteinski omotač, ali, kao i virusi, njihovi genomi sadrže gene za koje se predviđa da kodiraju proteine.

Svi do sada opisani obelisci kodiraju jedan glavni protein poznat kao obulin, a mnogi kodiraju drugi, manji obulin.

Obulini nemaju evolucionu sličnost, ili "homologiju", sa bilo kojim drugim pronađenim proteinom, i postoji nekoliko tragova o njihovoj funkciji.

Analizom postojećih skupova podataka uzetih iz crijeva i usta ljudi, kao i drugih različitih izvora, tim sa Stenforda je pronašao skoro 30.000 različitih vrsta obeliska.

Ovi genomi obeliska su ranije bili zanemareni jer su toliko različiti od svega što je prethodno opisano. Tim iz Stenforda ih je pronašao koristeći pametnu metodu po mjeri za pretraživanje baza podataka za jednolančane kružne RNK molekule da bi izvukao sve elemente nalik viroidima.

Iz njihovih rezultata jasno je da obelisci nijesu rijetki. Istraživači su ih pronašli u skupovima podataka koji se prostiru širom svijeta i u različitim nišama.

Ovi elementi su otkriveni u oko 7% skupova podataka mikrobioma iz ljudskih crijeva i 50% skupova podataka iz usta. Međutim, nejasno je da li ovi skupovi podataka pružaju pravi prikaz rasprostranjenosti i distribucije obeliska.

Različiti tipovi obeliska pronađeni su na različitim mjestima tijela i kod različitih donatora. Dugoročni podaci su otkrili da ljudi mogu da drže jednu vrstu obeliska oko godinu dana.

Obelisci se vjerovatno oslanjaju na replikaciju mikrobnih ćelija domaćina, uključujući i one koje žive unutar ljudi. Bakterije ili gljive su vjerovatno domaćini, ali nije poznato koje vrste sadrže ove elemente.

Prijatelji ili neprijatelji?

Ovo je pod znakom pitanja jer se još uvijek ništa ne zna o širem evolucionom i ekološkom značaju obeliska. Oni mogu biti parazitski i oštetiti ćelije domaćina, ili mogu biti korisni.

Domaćini su možda razvili razrađene odbrambene mehanizme protiv obeliska, ili ih u suprotnom aktivno regrutuju da bi stekli neku prednost. Ako obelisci promijene ili poremete ljudski mikrobiom, to zauzvrat može imati implikacije na ljudsko zdravlje, čak mogu imati terapeutski potencijal.

Alternativno, obelisci ne mogu uzrokovati ni štetu ni korist svom mikrobnom domaćinu ili ljudima. Umjesto toga, oni mogu jednostavno postojati kao prikriveni evolucioni putnici.