Kad prođe vrijeme, ostanu mudre priče. Jedna je priča o prodavnici želja.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Na periferiji univerzuma postojala je jedna radnja. Na njoj dugo nije bilo natpisa – jednom ga je odnio uragan, a vlasnik se nije potrudio da postavi novi, jer je svaki mještanin već znao da radnja prodaje – želje.

Asortiman prodavnice bio je ogroman, tu se moglo kupiti skoro sve: ogromne jahte, stanovi, brak, mjesto potpredsjednika korporacije, novac, djeca, omiljeni posao, lijepa figura, pobjeda na takmičenju, veliki automobili, moć, uspjeh i mnogo, mnogo više.

Samo život i smrt nisu bili na prodaju – to je bilo na programu centrale koja se nalazila u drugoj galaksiji.

Svi koji su došli u prodavnicu – a bilo je i onih koji su željeli, ali koji nikada nisu kročili u prodavnicu, već su ostali kod kuće i samo priželjkivali – prije svega su saznali cijenu svoje želje.

Cijene su bile različite.

Na primjer, posao koji je neko volio bio je vrijedan odricanja od stabilnosti i predvidljivosti, spremnosti da samostalno planirate i strukturirare svoj život, vjere u sopstvene snage i dozvole da radite gdje želite, a ne tamo gdje treba.

Moć je vrijedjela malo više: morali ste da odustanete od nekih svojih uvjerenja, da nađete racionalno objašnjenje za sve, da odbijete druge, da znate svoju vrijednost (a ona bi trebalo da bude prilično visoka), dozvolite sebi da kažete “Ja”, izjasnite se uprkos odobravanju ili neodobravanju drugih.

Neke cijene su izgledale čudno – brak se mogao dobiti praktično za džabe, ali srećan život je bio skup: lična odgovornost za sopstvenu sreću, sposobnost uživanja u životu, poznavanje svojih želja, odbijanje da se uklopite sa drugima, sposobnost da cijenite ono što imate, dozvolite sebi da budete srećni, svijest o sopstvenoj vrijednosti i značaju, odbijanje bonusa “žrtve”, rizik da izgubite neke prijatelje i poznanike.

Nisu svi koji su došli u prodavnicu bili spremni da odmah kupe želju. Neki su se, vidjevši cijenu, odmah okrenuli i otišli. Drugi su dugo stajali zamišljeno, prebrojavajući svoj novac i pitajući se gdje da nabave još sredstava. Neko je počeo da se žali na previsoke cijene, tražio je popust ili je bio zainteresovan za prodaju.

A bilo je i onih koji su izvadili svu svoju ušteđevinu i dobili svoju njegovanu želju, umotanu u lijep šuštavi papir. Ostali kupci su sa zavišću gledali na srećnike, ogovarajući da je vlasnik radnje njihov poznanik, a želju su im tek tako, bez ikakvih poteškoća, ostvarili.

Od vlasnika prodavnice se često tražilo da smanji cijene kako bi povećao broj kupaca. Ali on je uvijek odbijao, jer bi od toga stradao i kvalitet njegovih želja.

Na pitanje vlasnika da li se plaši da će biti švorc, odmahnuo je glavom i odgovorio da će se u svakom trenutku naći drznika koji su spremni da rizikuju i promijene svoj život, da se odreknu svog uobičajenog i predvidljivog života, koji su u stanju da vjeruju u sebe, koji imaju snage i sredstava da plate za ispunjenje vaših želja.

Na vratima radnje preko 100 godina stajalo je obavještenje: “Ako ti želja nije ispunjena, još nije plaćena”.