Zaštićena područja Crne Gore sve više se posmatraju ne samo kao prirodna blaga i staništa bogatog biodiverziteta, već i kao prostori gdje se susrijeću potrebe zaštite životne sredine s razvojnim ambicijama lokalnih zajednica. Zato, uspostavljanje i upravljanje zaštićenim područjima zahtijeva pažljivo usklađivanje ekoloških vrijednosti s interesima ljudi koji u njima žive i djeluju.

Foto: Parkovi Dinarida

Načini na koje je taj balans moguće postići bili su u fokusu jučerašnjeg stručnog skupa „Zaštićena područja i lokalne zajednice: Izazovi i mogućnosti saradnje“, koji su u Podgorici organizovali Parkovi Dinarida - Mreža zaštićenih područja Dinarida. Događaj je okupio predstavnike državnih institucija, upravljača zaštićenih područja, lokalnih samouprava, civilnog sektora, te predstavnike lokalnih zajednica iz postojećih i planiranih zaštićenih područja Crne Gore.

Tokom razmjene iskustava otvorena su ključna pitanja počev od nedostatka ljudskih i finansijskih resursa, preko institucionalne distance, do neusaglašenosti između ciljeva očuvanja prirode i prostorno – planskih dokumenata. Ipak, dominantna poruka bila je usmjerena ka jačanju međusobnog povjerenja i uključivanja lokalnog stanovništva u procese planiranja i odlučivanja, čime bi se obezbijedilo dugoročno očuvanje ovih područja.

Prema riječima Zorana Mrdaka, predsjednika Parkova Dinarida, vrijeme je da se odnos sa zajednicama podigne na viši institucionalni nivo, prvenstveno kroz iskreni dijalog koji vodi ka konkretnim, obostrano prihvatljivim rješenjima.

„Pred Crnom Gorom su ozbiljni zadaci: uspostavljanje Natura 2000, pregovori u vezi sa tim pitanjem, potom implementacija Zelene agende za Zapadni Balkan koja podrazumijeva da imamo 30 odsto zaštićene teritorije kopna. Međutim, zaštita novih prostora ide vrlo otežano jer je lokalna zajednica artikulisala svoj glas i rekla da želi da bude uključena. Parkovi Dinarida kao posrednik i kao glas zaštićenih područja ne samo Crne Gore, nego i regiona, pokušava za neke pocese, za koje smatra da je moguće da se ubrzaju, učini sve da tako i bude”, kazao je Mrdak.

Sličnu poruku uputio je i Nenad Vitomirović, državni sekretar u Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera. On je naglasio da zaštićena područja nijesu samo administrativna kategorija, već odraz naše odgovornosti prema prirodi.

“Zaštićena područja često postoje u oblastima sa konfliktima namjene. Tako su poljoprivreda, rudarstvo, masovni turizam ili urbanizacija neki od zahtjeva koji mogu biti suprotni zaštiti prirode.  To stvara složeni odnos između očuvanja prirode i potrebe stanovništva za korišćenjem zemljišta u privredne svrhe, a nekada i za puku egzistenciju. Zato svi zajedno, kao društvo, moramo da radimo na pronalaženju rješenja koje štiti biodiverzitet, a sa druge strane omogućava socio-ekonomski razvoj lokalnog stanovništva tamo gdje je to moguće”, poručio je Vitomirović.

Da nam je u cilju očuvanja prirodnih dobara Crne Gore potrebna suštinska, a nikako simbolična saradnja, poručila je i Nela Vešković Dubak, pomoćnica direktorice Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore.

„Zaštićena područja Crne Gore nisu tuđa dobra, već zajednički resurs. Duboko smo ubijeđeni da institucije bez jake veze sa lokalnim stanovništvom neće uspjeti u svojoj viziji. Sa druge strane, zajednice bez institucionale podrške ne mogu same da nose terete očuvanja zaštićenih područja na kojima i grade svoje mogućnosti. Na kraju, nacionalni parkovi ne postoje u svojoj izolaciji, već su dio prostora gde ljudi žive, rade i stvaraju. Stoga je naš zadatak da uspostavimo ravnotežu između ljudske i prirodne dimenzije prostora“, poručila je Vešković Dubak.

Foto: Parkovi Dinarida

Smatra da participativni mehanizmi treba da budu temelj odnosa sa zajednicama, ali ističe i da je njihova primjena često otežana zbog ograničenih kapaciteta i nepovjerenja naslijeđenog iz centralizovanih modela odlučivanja. Dodatne prepreke stvaraju sukobi između potreba zaštite prirode i razvojnih interesa, naročito u turizmu i poljoprivredi. Ipak, rješenje vidi u savremenim pristupima – jačanju lokalnih foruma, uvođenju mjerljivih pokazatelja uspjeha i korišćenju inovativnih alata za uključivanje zajednica.

„Zajednice moraju da učestvuju u planiranju, odlučivanju, čak i u realizaciji nekih aktivnosti. Parkovi treba da budu razvojna šansa, a nikako prepreka. Brendiranje prostora treba temeljiti na autentičnosti i kvalitetu. I potrebna je zajednička odgovornost i zajedničko ulaganje znanja, vještina i svedstava. To nije samo zadatak naše institucije, države, već i lokalnih zajednica. Naš cilj nije da prirodu zaključamo, već da je sačuvamo zajedno sa lokalnom zajednicom“, dodaje Vešković Dubak.

Dodatni naglasak na važnost lokalnog učešća dao je i Goran Sekulić iz organizacije The Nature Conservancy, ističući da je višegodišnji rad na uspostavljanju zaštićenih područja kako u Crnoj Gori, tako i u regionu, ukazao je da su najtrajnija rješenja upravo ona do kojih se dolazi kroz otvorenu razmjenu informacija i usklađivanje sa lokalnim interesima i realnostima na terenu.

„Bez toga ide jako teško ili skoro nikako. U tom slučaju najčešće imamo parkove na papiru. Nigdje zaštita prirode i uspostavljanje zaštićenih područja ne ide lagano. To nije lak posao i nigdje se ne donose brze odluke onako kako mi to hoćemo i zamislimo. U pitanju su teški i zahtjevni procesi sa različitih aspekata, pa je veoma važno da razumijemo i prihvatimo činjenicu da do efektivne zaštite možemo doći kroz dijalog, otvorenu razmjenu informacija i postizanje zajedničkih rješenja sa lokalnim akterima. Jer to su ljudi koji žive na terenu i koji imaju moć da utiču na taj prostor”, istakao je Sekulić.

Tokom nekoliko panel diskusija gosti su takođe imali priliku da se upoznaju sa procesima dobrog upravljanja zaštićenim područjima, ali i načinima na koje možemo prevazići izazove u komunikaciji ove bitne teme.

Događaj je organizovan u okviru projekta: “Osnaživanje lokalnih zajednica za održivo upravljanje zaštićenim područjima u Crnoj Gori”, podržanog u okviru programa Podržani=Osnaženi, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo (fAKT) u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.