Glumac Rade Šerbedžija o filmu “Paviljon”, političarima koji vladaju uz korupciju i šireći mržnju, zašto nijedna vlast ne može da zaustavi pobunu mladih govori za Danas.

 Foto: YT screenshot/K1 televizija

Gotovo je nemoguće probuditi svijest u većine stanovništva, jer svi su uvučeni u strašnu hobotnicu korupcije i nema baš mnogo nevinih ruku u ovome haotičnome vremenu. Na sreću, probudili su se Studenti u Srbiji i osvijetlili obraz svim ljudima dobre volje, i dali nade onima koji su već odavno odustali od bilo kakve pomisli da se nešto može mijenjati, kaže za Danas Rade Šerbedžija.

Glumac čije je ime u nizu decenija postalo institucija, kako zbog njegove umjetnosti glume tako i zbog građanskog aktivizma i moralnih stavova, ovih dana opet je pred našom bioskopskom publikom. Radeta Šerbedžiju koji od 90-tih godina ima holivudsku karijeru, sarađujući sa najvećim imenima svjetskog filma, možemo da gledamo u satiričnoj crnoj komediji “Paviljon”, u režiji Dina Mustafića.

Poslije svjetske premijere na otvaranju prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, brojnih festivalskih nagrada u regionu i u Evropi, ovaj film je stigao i u naše bioskope, i sa beogradske premijere ispraćen je višeminutnim ovacijama gledaoce.

Ko su, zapravo, junaci “Paviljona“, štićenici staračkog doma koji nakon godina poniženja odlučuju da se oružano suprotstave sistemu, kako su korupcija i nemoral u ovim našim novim zemljama postali potpuno legitiman način života, zašto širenje mržnje među narodima i dalje služi kao poluga vlasti našim političarima…, o svemu tome Rade Šerbedžija govori za Danas. Ali i o veličanstvenoj borbi naših studenata koja je zadivila svijet, kojima je on, iako je hiljadama kilometara udaljen odavde, među prvima dao podršku.

Poslije velikog festivalskog uspjeha i priznanja, u našim bioskopima počelo je prikazivanje crne komedije „Paviljon“ reditelja Dine Mustafića. Sa ove vremenske distance, po čemu ćete Vi možda pamtiti ovaj film?

Uživao sam snimati sa svim tim mojim sjajnim kolegicama i kolegama. Mislim da je Dino napravio super film. A priča Viktora Ivančića je britka i aktualna, kao uostalom i sve njegove knjige. Žao mi je da film nije našao prave distributere. Čini mi se da je potpuno nečujno prošao u Bosni i Hrvatskoj, a izgleda da ni u Srbiji nema pravu reklamu, što je velika šteta. Moji prijatelji koji su uspjeli pogledati film, svi su oduševljeni. Mislim da je uz pravu distribuciju mogao imati veliki uspjeh kod bioskopske publike, jer to po svemu zaslužuje.

Satirična i crnohumorna priča Viktora Ivančića, po kojoj su snimljeni “Paviljon”, vodi publiku u jedan starački dom, gdje se grupa penzionera odlučuje na oružanu borbu protiv sistema. Šta je za Vas suština ove priče?

Kad sam pročitao Viktorov scenarij, mislio sam, premda je sjajno napisan, da scenarij o tim starim ljudima i o njihovoj pobuni nije dovoljno utemeljen u stvarnu sliku i priliku njihova stanja u tim domovima.Više sam to doživljavao kao metaforu. Ali, kad smo počeli snimati film, s radošću sam pročitao u novinama vijest kako su se u nekom staračkom domu u Hrvatskoj, stari ljudi pobunili, i pokušavali stvari uzeti u svoje ruke. Pitate me za suštinu ove priče? Pa to je valjda poruka, da budući da više nema radničke klase, najstariji članovi našega društva odlučili su napraviti revoluciju. Korupcija i nemoral u svim su ovim našim novim zemljama potpuno postali legitiman način života, tako da je gotovo nemoguće probuditi svijest u većine stanovništva, jer svi su uvučeni u tu strašnu hobotnicu i nema baš mnogo nevinih ruku u ovome haotičnome vremenu. Na sreću, probudili su se Studenti u Srbiji i osvjetlili obraz svim ljudima dobre volje i dali nade onima koji su već odavno odustali od bilo kakve pomisli da se nešto u ovoj zemlji može mijenjati.

Kako biste Vi opisali junake „Paviljona“, ljude koji su sve izgubili u životu osim dostojanstva?

Svi su oni Viktorova i Dinova metafora za pravu revoluciju koja bi se morala dogoditi u svijetu. Kapitalizam je postao toliko nehumano društveno uređenje da se on mora mijenjati, ili će nastati opšti haos i bezvlašće u cijelome svijetu…

Pored poente da za hrabrost, pobunu i promjene nikada nije kasno, šta je ono najvažnije što nam sugeriše ova priča?

Upravo to, da za pobunu nikad nije kasno, i da čovjek mora pokušati da se suprotstavi nasilju i gluposti. Jer, jednoga dana naša će nas djeca proklinjati za svijet koji smo im ostavili. Ovaj scenarij je napisan kada je situacija u cijelom našem regionu, to jest na području bivše Jugoslavije, bila potpuno beznadna, i osim nekoliko hrabrih novinara, književnika i javnih ličnosti, nije bilo hrabrosti da se digne glas protiv politike i svega onoga negativnog što je trovalo naše živote i našu stvarnost. A onda su se digli studenti i mladi ljudi Srbije, pokazali da ima snage i pameti, i odvažnosti u ovoj zemlji. Svojim protestima, akcijama, požrtvovanošću, a iznad svega pozitivnom energijom i čovječnošću koje su širili, zadivili su na samo sve nas nego i čitav svijet.

Radnja “Paviljona” mogla bi da se događa bilo gdje u svijetu, ipak, u kom smislu je mi prepoznajemo i osjećamo kao lokalnu priču o našim tranzicijskim društvima danas?

Pa to su naši ljudi i karakteri. Mi smo duhovit narod i onda kad nemamo što da jedemo.

Anđelo, junak koga Vi igrate u ovom filmu je ostao Jugosloven, komunista i ljevičar, dok je njegov sin bio učesnik u zločinima 90-tih godina i organizovanju logora… Kako ga Vi vidite, ko je zapravo Anđelo?

Ja vam ne volim govoriti mnogo o likovima koje kreiram u pozorištu ili filmu. To su neke moje tajne, misli, ideje…Kad bih vam ih otkrio onda bi i vi to mogli činiti. Naš posao ima tu neku tajanstvenost koju ne treba objašnjavati. Jer kad pokušavamo objasniti svoje umjetničke postupke u građenju likova i karaktera, oduzimamo im njihovu čaroliju.

A to je da je Anđelo generacija koja je uz ogromne žrtve oslobodila zemlju, pobjedila fašizam i krenula graditi jedno društvo daleko humanije i pravednije od svega što je bilo prije – to, da je ta generacija iznjedrila i generaciju koja je je sve srušila, i načinila stravične zločine. To je jedan strašan paradoks, za mene još uvijek neobjašnjiv.

U onim boljim vremenima, decenijama prije 90-tih, naši narodi „u bratstvu i jedinstvu“ uglavnom su voljeli da se hvališu da su plemenitiji kao ljudi, saosjećajniji, solidarniji i pravedniji od nekih naroda iz kapitalističkog svijeta kojima je interes samo novac. Da li Vi danas u našim društvima primjećujete da je nešto preostalo od nekih moralnih i humanih vrijednosti?

Nekada sam mislio da imamo najbolju zemlju na svijetu i najdivnije ljude. Ali neki ljudi su učinili da se danas stidimo rata koji se dogodio na ovim prostorima, i zločina za koje nismo mogli ni sanjati da bi se mogli dogoditi kod nas, koji smo se, kako kažete, nekada zaklinjali na bratsvo i jedinstvo. Naravno da ima mnogo ljudi koji su ostali u duši vjerni idealima za koje su živjeli. Ali mnogi od njih su razočarani stvarnošću koju živimo. Jednom sam davno zapisao za svoju generaciju: “Triput za svoga života ostarjeli, umrijećemo nedostojni svoje mladosti koju smo živjeli…”

Posljednjih godinu -dvije, nažalost, još više su podignute političke barijere među našim državama, i tenzije stalno rastu. Zašto je mir na ovim našim prostorima i dalje vrlo krhka kategorija, stalno ugrožena od naših političara i onih koji ih slijede?

Naši političari grade svoje karijere i učvrćuju svoju vlast šireći mržnju među narodima.To je isprobana taktika koja im osigurava pobjede na izborima. A “Pučina je stoka jedna grdna“, kao što davno reče Njegoš.

Za razliku od junaka filma „Paviljon“, pobunu protiv režima u Srbiji su poveli mladi ljudi, a Vi ste, iako udaljeni odavde, među prvima javno podržali studentske proteste. Poslije godinu i po dana trajanja, kako vidite ovu borbu studenata, i šta je ono najvažnije što su studenti donijeli?

Da. Ja sam podržao Studente. I uvijek ću biti na strani mladosti. Nijedna vlast ne može da zaustavi revoluciju mladih ljudi. Ako ne pobijede danas, pobijedit će sjutra. Jer ovo je njihovo vrijeme u kome sazrijevaju i moraju pokušati izgraditi neki bolji svijet za sebe i za svoju djecu. Nijedna vlast ne može zaustaviti pobunu mladih, jer revolucija se događa i u njihovim sopstvenim domovima. I oni imaju djecu. Studentski pokret svojom hrabrošću, ponikao je i mnoge ljude koji su već bili odustajali i od pomisli da se stvari mogu i moraju mijenjati. Mislim da će se na sljedećim izborima pokazati koliko su studenti uspjeli da promijene svijest kod gradjana Srbije.

Koliko ste bili u prilici da se informišete o strahovitoj odmazdi vlasti, o krvavim prebijanjima, hapšenjima, maltretiranjima studenata i svih građana koji stoje uz njih, dovođenju kriminalaca u policijskim uniformama, o otkazima s posla profesorima, sudijama, ljekarima, najstručnijim profesionalcima?

Ne živim u Srbiji, što je poznato, Iako dolazim često i doživljavam je kao dio zemlje kojoj pripadam i koja mi pripada. Uostalom, u Beogradu sam i sahranio svoje stare roditelje . Ovdje imam mnogo ljudi i prijatelja sa kojima dijelim radosti i tuge ovoga našega života, tako da sam upućen u brojne neprilične stvari koje se događaju. Teško mi je i povjerovati do koje mjere ovo crnilo može ići, i dokle je stigla korupcija. To me sve jako opeterećuje, i moram priznati da ne jurim za informacijama. Nekad ih čak i izbjegavam, možda sam već i došao u godine gdje mi je sve teže nositi se sa tim prevelikim mrakom.

Poseban udar u ovih godinu i po dana doživljavaju kultura i umjetnici, režimsko targetiranje reditelja Gorana Markovića postalo je opasno za njegovu bezbjednost, budžeti su ukinuti, na dijelu su “crne liste”, filmskim i drugim brojnim stvaraocima je oduzeto pravo na rad i egzistenciju…Kako to komentarišete?

Nemam riječi. Čovjek ostaje bez riječi. To su, kako kaže Krleža “Duga, gluhonijema stanja duha, zabezeknuta zanijemjelost kad čovijeku pamet stane… Vjerovati ili ne u snagu ljudskog dokaza…posumnjati u to….Prebiti pero kao koplje …Ostati bogalj…bogalj duhovni…..” Divim se kolegama koji se ustrajno bore i čuvaju svoje dostojanstvo i dostojanstvo ovog naroda, što je i bit umjetnosti i umjetnika. Ponosan sam na prijatelje iz moje generacije, poput Gorana Markovića i Seke Sablić. One mlađe, poput Bjelogrlića, Koje, Bokija Dimitrijevića, Jelene Stupljanin. I one još mlađe, poput Milana Marića, sa kojim djelim pozornicu u „Ko se boji Virdžinije Vulf“. I one najmlađe, čija imena i ne znam ali ih viđam, pozdravljam i navijam za sve njih.