Tokom godina, Putin je transformisao Rusiju iz krhke demokratije u nastanku u uglavnom autoritarnu državu koja se vrti oko njega kao predsjednika. Dramatično je transformisao i samog sebe.

Foto: Pixaba, yt screenshot/ Andris Ziganovs, yt screenshot/ Euronews, yt screenshot/ New China TV  (AI Kolaž)

Tokom dugih godina na funkciji ruskog predsjednika, Vladimir Putin je svjestan moći vizuelne predstave.

Prvi put kad sam ga intervjuisala 2001. godine, neposredno prije nego što su uključene kamere, uletio je savjetnik i posklanjao male čaše za vodu sa stola ispred nas.

„Zašto ste to uradili?“, pitala sam.

„Ne želimo da neko pomisli da su bile za votku.

„I, u svakom slučaju, ne smijemo da dozvolimo da se čaša prolije uživo na televiziji.

„Televizija je nuklearna bomba kad je riječ o publicitetu", glasio je odgovor.

„Svi u Rusiji, ali naročito Putin, shvatili su da je televizija ključna za konsolidaciju moći“, kaže Petar Pomerancev, autor i politički analitičar.

Tokom godina, Putin je transformisao Rusiju iz krhke demokratije u nastanku u uglavnom autoritarnu državu koja se vrti oko njega kao predsjednika.

Dramatično je transformisao i samog sebe.

Na ranijim fotografijama djelovao je kao sitna, povučena osoba, nepovjerljiva prema kamerama.

Kako se onda ovaj naizgled miran, povučen dječak i nenametljivi birokrata pretvorio u predsjednika koji je toliko željno prigrlio svjetlost reflektora?

Oblikovan na televiziji

Putinov izoštren osjećaj za moć slike postojao je mnogo prije njegovog uspona na vlast.

Kao i većina mladih ljudi koji su odrasli šezdesetih i sedamdesetih godina, Putin je bio dijete doba televizije.

Njegovi uzori bili su špijunski heroji iz popularnih sovjetskih televizijskih serija i filmova.

Prema vlastitom priznanju, ovi čvrsti, ćutljivi dvostruki agenti koji se bore protiv neprijatelja sovjetske države nadahnuli su ga da slijedi karijeru u KGB-u, obavještajnoj službi Sovjetskog Saveza.

Kao operativac KGB-a, a potom i poslušni aparatčik, izbjegavao je pažnju.

Ali kad je 1999. godine katapultiran u ulogu vršioca dužnosti predsjednika, i nekoliko mjeseci kasnije izabran za predsjednika, pokazalo se da su on i njegovi savjetnici za odnose sa javnošću itekako svjesni važnosti vizuelne predstave u oblikovanju predsjedničke ličnosti.

Dio procesa gradnje imidža bio je da se izbace svi djelovi koji nijesu bili korisni.

Tako je Putin predstavljen kao osvjedočeni trezvenjak.

Na godišnjim sastancima sa stručnjacima za spoljnu politiku u diskusionom klubu Valdaj, držao bi se šolje čaja sa medom dok su svuda oko njega servirana skupa vina.

U rijetkim slučajevima kad bi popio piće, njegovi savjetnici su se trudili da to prikriju.

Jednom sam upoznala kustosa lokalnog muzeja koji mi je ispričao kako je sjeo sa predsjednikom da bi uživao u ruskim palačinkama premazanim votkom da bi dobile dodatnu jačinu.

„Ali nemojte nikome da kažete“, preklinjao me je.

„Bili su veoma strogi po tom pitanju. Mogao bih da imam problema", rekao mi je.

Drugi dio plana bio je da se pošalje poruka da je on sušta suprotnost njegovom prethodniku Borisu Jeljcinu, čiji su javni alkoholni ispadi zaprepašćivali i postidjeli mnoge Ruse.

Putin je navukao pilotsku kacigu da bi upravljao borbenim avionom.

Predstavljala se njegova umješnost u džudou.

I sve to da bi se prikazalo da je živahni, zdravi muškarac od akcije, a ne bolešljivi pijanac.

Možda najozloglašeniji od svega bio je niz fotografija koji je započeo 2007. godine, prikazujući ga golih prsa kako jaše konja kao ruski „Marlboro Men“, ili peca u rijeci, ili pokazuje mišiće plivajući leptirovim stilom.

Da li je to zaista radio?

Ili je na tim slikama postojala svjesna doza humora?

Ljudi zaduženi za njegov marketing tačno su znali šta rade, vjeruje Pomerancev.

„Za jednu vrstu publike, to je veoma neotesano, ali mi ćemo uraditi ironično, tako da na neki način ispadne šmeker.

„Za neku drugu publiku, to je Rusija koju treba da predvodi tradicionalno čvrst heroj", objašnjava.

„Putin je igrao tu neku vrstu veoma, veoma tradicionalnog sovjetskog vođe, ali je to činio u eri rijaliti emisija, MTV-ja i ‘šećernih tatica’", dodaje.

„Putin je trendseter“, kaže Fiona Hil, specijalistkinja za Rusiju i savjetnica američkih predsjednika.

„Izgradio je imidž prvog populističkog predsjednika, prvog priznatog moćnika 21. vijeka.“

Putin je svakako slao različite poruke različitim publikama.

Za spoljni svijet, bio je to signal da Rusija više nije slaba, već da je sila na koju mora da se računa.

Medvjed sa zubima i kandžama, kako je jednom izjavio.

Drugi ekstravagantni ispadi bili su još nelogičniji, možda odražavajući nešto od školskog đaka iz Lenjingrada koji je konačno dobio priliku da iživi dječačke fantazije.

Ronio je da bi „otkrio“ pažljivo postavljene relikvije na dnu Crnog mora, vozio motorizovani delta plan da bi letio zajedno sa ugroženim ždralovima i mazio ugroženo mladunče sibirskog tigra.

Putin je lično tvrdio da je svrha svega ovoga bila da ukaže na ekološku i naučnu svijest.

Da li je bio svjestan da su ovi reklamni trikovi na ivici samoparodije?

Ili se već tada nijedan savjetnik nije usuđivao da mu to saopšti?

Ili ga prosto više nije bila briga šta drugi misle?

Stalni preporodi

Rane Putinove fotografije, poput one iz njegove lične dokumentacije iz 1985. godine za Štazi (istočnonjemačku tajnu policiju), sugerišu čeličnu odlučnost iza maske.

To je svjesna povučenost nesumnjivo odgovarajuća ulozi u KGB-u i dodatno usavršena obukom u službi.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine, preoblikovao je sebe kao vladinog zvaničnika sa reputacijom lojalnosti i efikasnosti, isprva služeći gradonačelniku Sankt Peterburga, a potom, poslije selidbe u Moskvu, Jeljcinovoj predsjedničkoj administraciji.

Na fotografijama iz tog perioda, obično je u pozadini ili po strani, nikad ne gledajući pravo u kameru, nikad se ne zadržavajući u središtu scene.

Nina Hruščova, praunuka sovjetskog lidera Nikite Hruščova, rekla je da joj je devedesetih godina rečeno da je u krugovima KGB-a Putin bio poznat kao „noćni leptir“, čovjek koji može da se sakrije gdje god poželi, osoba iz sjenke.

Ali kad je postao predsjednik, bila je to sasvim druga priča.

Činilo se da je prigrabio priliku da isproba različite uloge.

Nekoliko godina kasnije, kad je bio fotografisan za nagradu Ličnost godine časopisa Tajm za 2007, instinktivno se naslonio nazad na stolici i pogledao dolje, u objektiv kamere, kao car na prijestolu ili prijeteći mafijaški šef.

„Glumio je moć za mene“, kaže Platon, fotograf Tajma koji je načinio ovu fotografiju.

„Koliko znam, Putin voli te slike. Mnoge njegove pristalice ih vole.

„Predstavljaju ga kao čvrstog nacionalistu", dodaje.

Bilo je to ono što Pomerancev naziva „postmodernom verzijom autoritarne propagande“, sa Putinom koji igra razne uloge poput nekakvog izvođača.

A razne maske moćnika koje je prisvojio odražavale su se i u njegovoj politici.

Da bi Rusiju ponovo učinio snažnom, Putin je tvrdio da mora da bude uveden veći red i nadzor sa visine.

I tako je, korak po korak, pojačavao kontrolu nad ruskim društvom, smanjujući prostor za slobodu izražavanja i kritiku.

Pretvorio je Dumu u parlament koji slijepo odobrava prijedloge, marginalizujući ili eliminišući političke protivnike ili se brecajući na zapadne sile zato što ne iskazuju dovoljno poštovanja prema Rusiji.

Čovjek iza maske

Njegove hiper-mačo polugole foto-sesije bile su beskrajno analizirane kao odraz njegovog samopouzdanja.

Možda nam te slike govore i nešto o njegovim nesigurnostima: želji da ubijedi svakoga, pa i samog sebe, da i dalje vodi glavnu riječ i da je u fizičkoj formi kao što je oduvijek bio.

Poslije 2008. kad se povukao sa predsjedničkog položaja da bi postao premijer na četiri godine, fotografije koje traže pažnju poput ovih su takođe ukazivale da je on, a ne predsjednik Dmitrij Medvedev, onaj koji drži pravu moć u zemlji.

Do dramatične vizuelne promjene dolazi 2011. godine, označivši prelomnu tačku u njegovom političkom putovanju.

Odjednom se u javnosti pojavio sa novim, zaokrugljenijim, natečenijim licem, nepokretnijim i bezizražajnijim.

Bilo je krajnje zbunjujuće.

Da li je to bio znak liječenja steroidima od neke bolesti?

Ili je pribjegao botoksu u želji da otkloni znakove propadanja i starosti?

Nekoliko mjeseci kasnije, ponovo se kandidovao za predsjednika.

Ishod se nikad nije dovodio u pitanje, ali na mitingu na otvorenom gdje je trebalo da proglasi pobjedu, njegovo novo lice je bilo okupano suzama.

Zaključila sam da je taj plač bio iskren.

I glas mu je bio promukao od emocija.

Izgledalo je kao da osjeća olakšanje što je sve išlo po planu, uprkos široko rasprostranjenim protestima pred izbore, kad su se, nevjerovatno, neki demonstranti usudili da podignu transparente koji zahtijevaju njegov odlazak.

Ali neki analitičari su se zapitali da li je to još jedna nategnuta predstava, osmišljena da prizove vjerske prizore ikone koja plače, sugerišući da je on sada sveti spasilac Rusije.

Šta god da je bilo u pitanju, obilježilo je ključni trenutak.

Njegov stisak oko zemlje stezao se godinama.

Od ove ere nadalje, bilo kakav oblik javne pobune nije bio samo obeshrabrivan već direktno protivzakonit.

Putin je postajao sve autoritarnija ličnost, a Rusija manje tolerantna prema opozicionim glasovima.

„Putin je postao opsjednut postavljanjem sebe u istoriji kao spasioca, ne samo Rusije, već čitavog svijeta.

„Bila je to prekretnica kada je postao onaj Putin kog znamo danas", izjavila je Nađa Toloknikova, jedna od feministkinja iz grupe Pussy Riot koja je završila u zatvoru i bila proglašena stranim agentom zbog njenih protesta.

Danas, sa 73 godine, Putin nije bliži ustupanju poluga moći nego što je bio 1999, ali je sve manje u javnosti.

Mnogi spekulišu da je posljednjih godina postao paranoičniji, naročito poslije ruske invazije na Ukrajinu i izbijanja pandemije kovida-19.

Kada se i pojavi pred kamerama, te prilike su detaljno režirane, kao da je čvrsto riješio da održi distancu od spoljnog svijeta.

„Očigledno vodi računa o tome da ljudi ne mogu nužno da ga pronađu.

„To pokazuje da je paranoičan u vezi sa ličnom bezbjednošću, od bacila do pokušaja atentata“, kaže Fiona Hil.

Rat u Ukrajini sada je ključan za njegov imidž.

„Ako pogledamo šta je Putin bio pošto se vratio u Kremlj 2012, on još nije znao šta je, koja je njegova suština.

„Ali on vjeruje da je konačno našao vlastitu misiju i šta je njegova uloga, a to je rat", kaže Mihail Fišman, iskusni ruski novinar.

Više od četiri godine otkako je izbio rat, sukob sa Ukrajinom za njega je i teret.

Nastaviti ga – djeluje kao sve veći izazov, ali okončati ga takođe nosi određene opasnosti.

Putin je stvorio ekonomsku ratnu mašineriju i sistem unutrašnje represije koji ne može lako da preokrene bez velikog rizika po samog sebe.

Četvrt vijeka pošto je preuzeo vlast, odaje utisak nekoga ko je udaljen i nefleksibilan, kao da je nepokretan u zamci koju je sam napravio.

To je daleko od imidža dinamičnog sportiste i akcionog heroja za koji se nekada nadao da će ga definisati.