Iransko vođstvo pokušava da predstavi predstojeći memorandum o razumijevanju sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) kao rezultat otpora i pobjede, a ne kao povlačenje, a takva argumentacija nije jednostavna, piše Bi-Bi-Si (BBC).

Foto: AI generated, ilustracija

Zemlja je upravo prošla kroz razoran rat, privreda se nalazi pod teškim pritiskom, a neki od pristalica Islamske Republike neprekidno osuđuju bilo kakav kompromis sa Vašingtonom.

Takođe, ima Iranaca, i u zemlji i u inostranstvu, koji krizu doživljavaju kao priliku za smjenu režima, a ne kao trenutak za diplomatiju.

To je podijeljeni politički pejzaž u kojem Teheran sada pokušava da „proda“ pogodbu sa Vašingtonom.

Viši iranski zvaničnici predstavljaju dogovor kao pobjedu.

Muhamed Bager Kalibaf, predsjednik parlamenta i vodeća iranska ličnost u pregovorima, izjavio je da je „Iran napravio dugačak korak ka konačnoj pobjedi“.

Predsjednik Masud Pezeškijan predstavio je Memorandum o razumijevanju kao potencijalno transformativan, rekavši da, kada se do kraja primijeni, može da razriješi mnoge iranske probleme i stvori „drugačiji svijet“ u Iranu i na Bliskom istoku.

Kalibafova uloga je značajna zato što se on ne identifikuje sa Pezeškijanovim umjerenim taborom: njegova javna podrška sugeriše da dogovor uživa podršku moćnijih djelova sistema, čak i među Islamskom revolucionarnom gardom.

Vođstvo takođe predstavlja sporazum kao pobjedu zato što, prema argumentima Teherana, Amerika i Izrael nijesu uspjeli da ostvare glavne ciljeve.

Nijesu prisilili Iran na predaju, nijesu svrgnuli Islamsku Republiku sa vlasti, nijesu okončali iranski nuklearni program putem vojne akcije i nijesu prekinuli iranske veze sa Hezbolahom.

Umjesto toga, Iran je i dalje za pregovaračkim stolom, Liban je uključen u okvir, a pregovara se i o popuštanju sankcija.

Ali ova zvanična verzija osporava se i unutar samog Irana.

Jedan poslanik tvrde struje, zamjenik predsjednika Odbora za nacionalnu bezbjednost, navodno je opisao nacrt dogovora kao dokument koji će pretvoriti Iran u američku koloniju.

On je takođe optužio pregovarače za ignorisanje direktive vrhovnog vođe da se ne otvara ponovo Ormuski moreuz za brodski saobraćaj.

Ta kritika je važna zato što ne potiče izvan okvira sistema, već dolazi iz jedne od institucija zaduženih za nacionalnu bezbjednost.

Mjesecima glasovi tvrde struje u parlamentu, iz državnih medija i sa večernjih provladinih okupljanja tvrde da Americi ne može da se vjeruje.

Oni ukazuju na činjenicu da su diplomatski napori još uvijek bili u toku neposredno prije nego što je otpočeo rat i tvrde da je Trampova administracija iskoristila pregovore kao paravan, dok su Izrael i SAD pripremali vojnu akciju.

Za njih, bilo kakva pogodba sa Vašingtonom rizikuje da izgleda kao povlađivanje.

A opet, neki od tih glasova djeluju utišanije sada, što bi moglo da sugeriše da su odluke da se nastavi sa pregovorima dobile odobrenje sa najviših nivoa države.
 
To, međutim, ne znači da postoji potpuno jedinstvo, već bi moglo da sugeriše da je, za sada, centar moći procijenio kako bi cijena odbijanja pogodbe bila veća od cijene apsorbovanja bijesa tvrde struje.