Juče je, valja podsjetiti, Španija je prestigla Kinu i postala druga na svijetu po broju mrtvih od koronavirusa.

Foto: Ilustracija, Pixabay

U subotu 7. marta, 24 sata prije nego što će se stotine hiljada ljudi širom Španije okupiti kako bi obilježili Međunarodni dan žena, a 9000 vjernih pristalica Voxa stići u Madrid na skup ekstremne desnice, vlasti u sjevernoj regiji La Rioji donosile su neke teške odluke.

Tog vikenda prije ni tri nedelje, Španija je imala 430 potvrđenih slučajeva koronavirusa.

Nakon što je njih 60 povezano s jednom sahanom susjednoj Baskiji, regionalna vlada La Rioje naredila je karantin za čitave četvrti u malom gradu Haru. Osamnaest dana kasnije, Španija ima 47.610 slučajeva, a broj umrlih (3434) veći je nego u Kini, piše britanski dnevni list The Guardian.

Juče je, valja podsjetiti, Španija je prestigla Kinu i postala druga na svijetu po broju mrtvih od koronavirusa.

Zdravstveni radnici, koji čine 14 posto svih žrtava koronavirusa u Španiji, žale se na nedostatak osnovne zaštitne opreme, madridsko klizalište pretvoreno je u improviziranu mrtvačnicu, a glavni kongresni centar umjesto klimatske konferencije Cop25 ugostio je bolesnike, jer je pretvoren u ogromnu poljsku bolnicu.

Neki su u to vrijeme živjeli kao da koronavirusa nema, održavale su se manifestacije, tri španska ministra i supruga premijera su zaraženi.

Nekima je u tih 18 dana život tekao normalno, stolovi i stolice ponovno su se pojavili na pločnicima ispred barova i kafića, a kako je zimi bio kraj, u parkovima su se počeli priređivati piknici.

I dok su te subote popodne djelovi Hara bili u karantinu, Fernando Simon, upravnik španskog centra za hitna stanja u zdravstvu, govorio je da ljudi sami moraju odlučiti o riziku od koronavirusa ako se pridruže proslavi Međunarodnog dana žena.

- Kad bi me moj sin pitao treba li ići, rekao bih mu da radi šta želi - rekao je Simon na konferenciji za novinare.

I tako su krenule manifestacije, piše Guardian, baš kao i Voxovo okupljanje i brojni sportski događaji. Tri španska ministra koja su te nedelje učestvovala u povorkama, zaražena su virusom, isto kao i Begoña Gómez, supruga premijera. Vođa i glavni sekretar Voxa također su bili pozitivni na testu.

Zabrinutost je pogodila Madrid 11. marta, kad je regionalna vlada, nakon 1646 potvrđenih slučajeva, naredila svim vrtićima, školama i fakultetima da prekinu s radom. Isto je važilo i za muzeje, među ostalim i svjetski poznati Prado. Slične mjere ubrzo su usledile i drugdje, a veče 12. marta, katalonska je vlada naredila da 70.000 ljudi u četiri opštine u Barseloni ostane u svojim kućama najmanje dvije nedjelje nakon naglog porasta broja slučajeva u tom području, piše Guardian.

Rastao je pritisak na vladu premijera Pedra Sánčeza, ljudi su počeli gomilati toaletni papir, punili su se zamrzivači, a ulice Madrida praznile. Zatim, nedjelju dana nakon karantina u Haru, konačno se dogodilo neizbježno – Sánčez je naredio dvonedjeljni karantin.

Za mnoge u Španiji, žive i mrtve, ova je odluka došla prekasno. Ove nedjelje koja iz dana u dan postaje sve tmurnija, počela je objavom ministra obrane da su vojnici koji su suzbijanju pandemije pridonosili dezinfekcijom stambenih zgrada pronašli određeni broj stariji osoba, napuštenih i mrtvih u njihovim krevetima.

U zemlji koja se diči porodičnim vezama, druželjubivošću i svojim nacionalnih zdravstvenim sistemom, ovo su sumorni dani otrežnjenja, ističe Guardian. Ali ako se tokom dugih sati kućnog školovanja, telefonskih razgovora s prijateljima, gledanja televizije i fiksacije na recepte, ljudi budu pitali šta se i zašto dogodilo, španski ljekari neće biti među njima.

Pandemija nije pala iz vedra neba, kažu oni. Pogledajte Kinu, Južnu Koreju ili mnogo bližu Italiju. Potom ponovno pogledajte Španiju i zapamtite, nastavlja Guardianov novinar, da ova zemlja i dalje trpi posledice ekonomske krize 2008. godine i rezova u zdravstvu.

Svake večeri u 20 sati ljudi se okupljaju u dvorištima i balkonima kako bi odali priznanje španskim zdravstvenim radnicima. Tih nekoliko minuta, dok aplauz odjekuje svim španskim četvrtima, strah se zaboravlja pod naletom zahvalnosti i solidarnosti. Ali kad ovaj ritual zahvalnosti više ne bude potreban, glasovi koji traže odgovore biće isto tako glasni i uporni, zaključuje Guardian.