Veličanstvene planine, prostrane šume, obilje jezera, prelijepi izvori i rijeke, samo su mali dio onoga po čemu je prepoznatljiva Crna Gora.

Foto: Privatna arhiva

Za fotografije kažu da govore više od hiljadu riječi. Svaka od njih ima svoju priču, igru boja, doživljaje, emociju. Pa tako, u razgovoru sa jednim fotografom otkrili smo kako nastaje proces njihovog stvaranja. A, još kad za inspiraciju imate Crnu Goru, sve je ljepše.. 

Naš sagovornik, fotograf Lazar Brajović kroz fotografije želi drugima da predstavi ljepotu nekog prizora, koji je samo on vidio.  

„Ljubav prema fotografiji se javila dok sam još bio osnovac, bio sam na ljetnjem raspustu na Žabljaku sa porodicom. Sjećam se tog dana i nisam baš bio zainteresovan za okolinu, pa sam uzeo mali turistički fotoaparat i fotkao okolinu u kojoj sam se kretao. Prve fotografije su zapravo bile, fotografije Nacionalog parka Durmitor“, započeo je Brajović za Kolektiv.me.

Na Instagramu stoji iza profila Lazidzongo, gdje svoje doživljaje i iskustva putem fotografija nesebično dijeli sa pratiocima. Svojim radom prvo treba zadovoljiti sebe, kako ističe Lazar, pa tek onda okolinu u kojoj se krećemo.

Foto: Privatna arhiva

„Mnogo puta mi se desilo da porodica zahtijeva od mene da se bavim komercijalnom fotografijom, maltene da zaradim nešto tim putem. Ali ukoliko bih se bavio takvom fotografijom, moj medijum kroz koji ja želim da komuniciram sa ljudima koji me ne razumiju, postao bi mašina za štampanje novca“, rekao je Brajović za naš portal.

Za njega fotografija predstavlja bijeg od svakodnevnog života i utočište za sreću. Priroda je većini umjetnika služila kao vječita inspiracija. Svu tu netaknutu prirodu, jezera, rijeke, planine, šume su blago koje možemo podijeliti sa drugima kroz fotografiju.

Nego, kako smatra Lazar, nije isti osjećaj vidjeti fotografiju i doživjeti prirodu. Za jednog fotografa je veliki izazov da fotografiše prirodu i ujedno uživa u tom trenutku.

Foto: Privatna arhiva

„Mada postavlja se jako važno pitanje za mene kao fotografa. Da li ja kao fotograf ukoliko naiđem na idealan momenat mogu istinski da uživam u njemu pojedinim čulima ili se momentalno hvatam za fotoaparat da to zabilježim? Loše bi bilo da fotoaparat bude dio vas, uvijek treba da postoji jaz između vas i mehaničke kutije koja je to prvobitno i bila“, kazao je Brajović za Kolektiv.me.

Koliko je Crna Gora lijepa zemlja govore njegove fotografije, a sve to radi isključivo iz ljubavi i želje da motiviše ljude kako bi što više vremena provodili u prirodi. Sa velikim zadovljstvom Lazar priča o planinama, koje svojom visinom oduzimaju dah.

Televizija ne može prenijeti taj doživljaj ukoliko bar jednom niste bili u planini, navodi Lazar i dodaje da čak ni on ne može prenijeti taj strah svojim avanturama i fotografijama.

Foto: Privatna arhiva

„Planina je mjesto gdje se upoznajete sa sobom bar ja tako smatram. Mjesto gdje ste van domašaja reklama, kafića, buke, saobraćaja i takođe novogradnje koja izgleda očajno u sklopu sa starogradnjom“, rekao je Brajović za naš portal.

Um je sloboda, a on smatra da čovjek treba što više vremena treba da posveti sebi, da radi na svom unaprjeđenju. Ali ne da teži materijalnom, jer je materijalno uvijek tu.

Lazar upravo na planinama traži inspiraciju za svoje fotografije. Jer mu povezanost sa planinom daje tu mogućnost povezivanja, opažanja svih njenih odlika i samim tim omogućava bolji prikaz.

Foto: Privatna arhiva

„Planina je savršen spoj sa fotografijom, takođe što i jedno i drugo imaju isto značenje za mene istu namjeru. A to je bijeg od mase od onoga što nam je nametnuto i što nam se svakodnevno plasira. Planine su zapravo mjesto sa kojeg su naši preci pribjegli u grad i rad boljeg života, tamo trebamo da tražimo odgovore na mnoga pitanja“, saopštio je Brajović za Kolektiv.me.

Koliko su ljudi zapravo mali, nemoćni i nebitni pred veličanstvenom prirodom?

Prostor gdje djeluju kao mravi naspram predjela koji ih okružuju. Da je planina sama po sebi nepredvidivo mjesto, gdje se susrijećete sa svim svojim strahovima tvrdi i naš sagovornik koji svakog vikenda ide na planinu.

Foto: Privatna arhiva

U sjećanju mu je ostao taj 29. novembar, kada se sa prijateljem zaputio prema Vasojevićkom Komu, nosivši sa sobom malo hrane i foto opremu.

„Na Vasojevićki Kom smo se popeli u 15:30h što je već bilo kasno, a bili smo jako umorni s' obzirom da nismo išli markiranom stazom. Temperatura gore na Komu je bila niža za sedam stepeni u odnosu na podnožje planine. Sve je bilo dobro do trenutka kada je počela da nas sustiže noć na planini i blaga sniježna mećava, a za to nismo bili spremni. Najgore od svega jeste da smo se nepoznatim putem koji je prolazio kroz šumu 7 km. Nismo imali lampe osim na telefonu, to je velika greška, ali vam se dešava ukoliko ste fotograf. Na malo više od pola puta smo vidjeli kuću u kojoj je bila grupa lovaca koji su boravili toga dana. Zamolili smo da nas odvezu do našeg automobila, a uz to su nas počastili bogatom gozbom i pićem što nam je jako lijepo palo poslije sedam mračnih kilometara kroz Vasojevićku šumu u kojoj u ovo doba godine ima međeda i divljih svinja. Sama pomisao vam stvara strah“, kazao je Brajović za naš portal.

Foto: Privatna arhiva

Koliko planina može biti izazovna i ulivati strah, uvjerio se naš sagovornik i bez obzira na to uvijek će joj se rado vraćati. Dok se čovjek sam ne opeče na svoje greške, dodaje Lazar, teško da mu to iskustvo može prenijeti neko drugi.

„Dok smo se kretali šumom naš najveći neprijatelj je bio naš mozak i naš strah koji je mozak prouzrokovao. Na planini i u šumi zapravo vidite koliko smo mi mala i strašljiva stvorenja, koliko nas je grad onesposobio za neke stvari!“, istakao je Brajović za Kolektiv.me.

Foto: Privatna arhiva

A planova za naredni period ima - između ostalog, čeka ga otvaranje izložbe na otvorenom u centru Podgorice, gdje će prezentovati svoje radove. Takođe, želi u većoj mjeri da se posveti analognoj fotografiji jer je, kako ističe, savršena iz razloga što je već dostigla svoj vrhunac, a digitalna i dalje napreduje.

Milena VUJAČIĆ