Prvi kontakt sa psihoaktivnim supstancama pomjera se ka sve nižem uzrastu, prevencija je nedovoljno usklađena, a porodice djece koja već imaju ozbiljan problem često ostaju bez adekvatne pomoći u Crnoj Gori

Foto: Ilustracija/Pixabay
 
UCrnoj Gori se granica prvog kontakta djece i mladih sa psihoaktivnim supstancama pomjera ka sve nižem uzrastu, a sistem koji bi trebalo da reaguje rano, koordinisano i održivo još ne prati težinu problema. To proizilazi iz odgovora koje su Pobjedi dostavili policija, zdravstvene ustanove, nevladine organizacije i eksperti koji se godinama bave bolestima zavisnosti i maloljetničkim delinkventnim okruženjem.

Policija bilježi rast broja maloljetnika evidentiranih zbog krivičnih djela i prekršaja povezanih sa drogama, dok sagovornici sa terena upozoravaju da su mladima danas dostupniji i alkohol i nikotinski proizvodi i ilegalne droge, da se prvo eksperimentisanje često dešava već u osnovnoj ili srednjoj školi, te da porodica, škola i institucije problem prepoznaju tek kada on dobije ozbiljne razmjere.

Posljednje javno dostupno veliko reprezentativno istraživanje ESPAD 2019. pokazalo je da je alkohol i dalje daleko najraširenija psihoaktivna supstanca među šesnaestogodišnjacima u Crnoj Gori, dok je kanabis najčešća ilegalna droga. Novi podaci, međutim, još nijesu objavljeni.

Stari podaci, novi problem
Jedan od najvećih problema u pokušaju da se precizno izmjeri današnje stanje jeste to što novi rezultati ESPAD istraživanja još nijesu javno objavljeni. Na upit Pobjede, Institut za javno zdravlje Crne Gore saopštio je da se traženi podaci odnose na ESPAD istraživanje i da je izrada nacionalnog izvještaja u toku, zbog čega nijesu u mogućnosti da dostave rezultate prije zvaničnog publikovanja.

Zato je i dalje posljednji javno dostupni reprezentativni okvir ESPAD 2019, istraživanje sprovedeno među učenicima koji su tada imali 16 godina. Ono pokazuje da je 77 odsto učenika makar jednom u životu probalo alkohol, da je 63 odsto pilo alkohol u prethodnih 12 mjeseci, a 38 odsto u prethodnih 30 dana. Istraživanje je pokazalo i da je 11 odsto ispitanika makar jednom probalo kanabis, devet odsto u prethodnih 12 mjeseci, a šest odsto u prethodnih 30 dana, dok je 27 odsto mladih smatralo da je kanabis lako ili veoma lako dostupan. Istovremeno, 35 odsto učenika prijavilo je da je makar jednom pušilo cigarete, a 17 odsto da ih aktuelno koristi.

Ti podaci jesu stari nekoliko godina, ali su i dalje važni jer predstavljaju posljednji veliki statistički presjek. Sve što se od tada vidi na terenu, prema mišljenju sagovornika Pobjede, upućuje na dodatno pogoršanje: veću dostupnost supstanci, nižu dob prvog kontakta i izraženije miješanje bolesti zavisnosti sa drugim rizičnim i kriminalnim ponašanjima.

Alkohol je često prvi korak
Iako se javna debata najčešće fokusira na ilegalne droge, iskustva stručnjaka pokazuju da priča gotovo nikada ne počinje od kokaina ili kanabisa kao izolovanog fenomena, već mnogo ranije - od onoga što društvo često normalizuje ili bagateliše.

Na to upozorava sudski vještak i ekspert za ovu oblast Dušan Raspopović, koji kaže da se granica prvog kontakta sa drogama kod mladih drastično spustila u odnosu na raniji period i da danas postoje primjeri da osnovci već počinju da eksperimentišu psihoaktivnim supstancama. Pritom, naglašava da tu treba uključiti i alkohol, duvanske proizvode, elektronske cigarete, snus i nargilu.

Prema njegovim riječima, nekada je riječ o radoznalosti, a nekada o ambijentu u kojem maloljetnici ostvaruju socijalne kontakte sa starijima, bilo kroz druženje ili kroz već usvojene porodične obrasce. Posebno zabrinjava, kaže on, koliko mladi u tom uzrastu već raspolažu informacijama o psihoaktivnim supstancama, njihovom dejstvu i načinima nabavke, ali su te informacije često pogrešne, preuzete sa društvenih mreža, sajtova ili od starijih koji se nameću kao izvor „svih odgovora“.

Sličan ugao imaju i Juventas i CAZAS, koji iz različitih pozicija ukazuju na isto: mladima su psihoaktivne supstance dostupnije nego ranije, a alkohol je često prva supstanca koja se koristi i koja se najčešće potcjenjuje. Iz Juventasa navode da se upravo kroz rad sa adolescentima i njihovim porodicama vidi da alkohol često prethodi ili prati kasniju upotrebu droge, dok Raspopović i terenske organizacije upozoravaju da se legalni i ilegalni oblici rizičnog ponašanja međusobno hrane.

ESPAD 2019. to potvrđuje vrlo jasno: gotovo osam od deset učenika u Crnoj Gori konzumiralo je alkohol bar jednom do 16. godine, a više od trećine prijavilo je upotrebu alkohola u dobi od 13 godina ili mlađem uzrastu.

To znači da rasprava o drogama među mladima ne može biti ozbiljna ako se iz nje izuzmu alkohol, cigarete, elektronske cigarete i drugi legalni proizvodi koji za mnogu djecu predstavljaju prvi kontakt sa kulturom eksperimentisanja, rizika i testiranja granica.

Sve raniji kontakt, sve veći rizik
Organizacije koje rade direktno sa korisnicima i porodicama već godinama su među prvima koje registruju promjene u obrascima upotrebe i uzrastu prvog kontakta. Iz njihovih odgovora proizilazi zajednička, zabrinjavajuća poruka: problem više nije periferni ni sporadični, nego sve češći i sve raniji.

Iz CAZAS-a navode da njihova iskustva iz terenskog rada pokazuju da im se sve češće za pomoć i savjet obraćaju roditelji maloljetnika za koje sumnjaju da imaju problem ili su se već uvjerili da je riječ o problematičnoj upotrebi psihoaktivnih supstanci. Kako ističe Boban Sekulić, koordinator programa za bolesti zavisnosti u toj organizaciji, posebno zabrinjava činjenica da maloljetne osobe ulaze u problem bolesti zavisnosti ranije nego prethodnih godina, zbog čega je očigledno da se granica prvog kontakta sa psihoaktivnim supstancama pomjera ka sve mlađem uzrastu.

Sekulić ocjenjuje da sve niža granica prvog kontakta jasno ukazuje na povećanu izloženost maloljetnika riziku od upotrebe droga, a razloge vidi u više povezanih faktora: u lakšoj dostupnosti pojedinih supstanci, nedostatku adekvatnih preventivnih servisa i programa za mlade, izostanku sistemskog odgovora koji bi odgovorio ozbiljnosti problema, kao i u nedovoljnoj podršci roditeljima u jednom posebno osjetljivom razdoblju odrastanja njihove djece.

 

Sekulić

Juventas upozorava na isti obrazac. Ta organizacija navodi da su maloljetnici danas izloženi rizicima od upotrebe droga više nego ikad prije, te da ključnu ulogu imaju povećana dostupnost, vršnjački pritisak i društvene mreže. Mladi, kako navode, često ne prepoznaju ozbiljnost rizika povezanih sa konzumacijom droga, što može voditi ozbiljnim zdravstvenim problemima i razvoju bolesti zavisnosti.

Obje organizacije, svaka iz svog ugla, ukazuju i na isti institucionalni problem: prevencija postoji, ali nije dovoljno standardizovana, nije ujednačena i nije uvijek prilagođena uzrastu djece i mladih. Juventas posebno naglašava da u školskom sistemu poruke nijesu jedinstvene i da pristup nije svuda isti, dok CAZAS upozorava da su preventivni programi često svedeni na ad hoc inicijative nevladinog sektora ili pojedinih škola, bez trajne i sistemske podrške.

Kanabis i kokain: od statistike do terena
Kada se sagovornicima postavi pitanje koje su supstance danas najčešće među mladima, odgovori su, uprkos različitim perspektivama, prilično usaglašeni.

ESPAD 2019. pokazuje da je kanabis najčešća ilegalna droga među adolescentima u Crnoj Gori. Prema tom istraživanju, 11 odsto učenika makar jednom ga je probalo, a 27 odsto mladih procjenjivalo je da je lako ili veoma lako dostupan.

Na terenu, međutim, organizacije i stručnjaci upozoravaju da se uz kanabis sve snažnije pojavljuje i kokain.

Iz CAZAS-a navode da se prema njihovim terenskim podacima među mladima u Crnoj Gori najčešće koriste marihuana i kokain, koji su ujedno i najdostupnije supstance. Sekulić kaže da su prethodnih godina pokazani i rast dostupnosti te dvije supstance i promjene u obrascima upotrebe. Kao jedan od najtežih pokazatelja navodi da se kokain, usljed različitih okolnosti, sve češće koristi intravenski. CAZAS bilježi i češću zloupotrebu OST terapije, kao i stalan rizik od pojave novih psihoaktivnih supstanci. One se za sada u Crnoj Gori pojavljuju povremeno, ali predstavljaju ozbiljan razlog za oprez.

I Juventas navodi da praksa njihovog Programa direktne podrške ukazuje da je i dalje kanabis ono što mladi najčešće koriste, ali i da je kokain postao dostupniji nego ranije. Uz to, ističu da upotrebi tih supstanci često prethodi ili je prati konzumacija alkohola, zbog čega insistiraju da se prevencija mora graditi šire, a ne samo kroz upozorenja o ilegalnim drogama.

Sličan obrazac registruje i Klinički centar Crne Gore. U odgovoru Pobjedi navode da se kod mlađih pacijenata najčešće susrijeću sa zloupotrebom kokaina i kanabisa, dok je kod dijela njih prisutan i problem patološkog kockanja, što dodatno komplikuje liječenje i zahtijeva sveobuhvatan terapijski pristup. U KCCG napominju i da, iako se na liječenju i dalje nalazi znatan broj osoba zavisnih od heroina, kod mlađih pacijenata trenutno rjeđe bilježe konzumiranje te supstance, ali to, upozoravaju, ne znači da tokom kasnijih faza bolesti zavisnosti mlađe osobe neće posegnuti i za heroinom. Naglašavaju i da ne postoji podjela na „lake“ i „teške“ droge, jer sve psihoaktivne supstance imaju potencijal da izazovu zavisnost i ozbiljne zdravstvene i socijalne posljedice, te da upravo prva supstanca koja se proba može predstavljati ulaz u svijet zavisnosti.

Iz KCCG navode da prevencija i rano prepoznavanje problema predstavljaju najvažnije faktore u borbi protiv bolesti zavisnosti. Porodica i obrazovne institucije, kako ističu, imaju važnu ulogu u uočavanju prvih promjena u ponašanju mladih i njihovom pravovremenom upućivanju na stručnu pomoć. Posebno naglašavaju da članovi porodice treba da se obrate stručnim licima bez straha od stigmatizacije i da je veoma važno izbjeći minimiziranje problema, jer rano reagovanje znatno povećava šanse za uspješno liječenje i oporavak
Policija registruje rast
Zvanični podaci policije daju čvrst institucionalni okvir cijeloj priči. Uprava policije saopštila je Pobjedi da bilježi porast broja maloljetnika koji su izvršioci krivičnih djela povezanih sa drogama. Tokom 2025. godine registrovano je 17 maloljetnih izvršilaca tih krivičnih djela, dok ih je 2024. bilo 11, što predstavlja povećanje od oko 54 odsto.

Istovremeno, evidentiran je i porast broja maloljetnika koji su počinili prekršaje u vezi sa drogama. Tokom 2025. evidentirana su 32 takva slučaja, a 2024. godine 24, što je povećanje od približno 33 odsto.

Policija navodi i da su, prema raspoloživim podacima, marihuana i kokain trenutno najzastupljenije droge na ilegalnom tržištu u Crnoj Gori i da se te dvije supstance najčešće pojavljuju u slučajevima zapljena, krivičnih djela i prekršaja povezanih sa zloupotrebom droga.

Kada je riječ o distribuciji u blizini škola ili mjesta gdje se okupljaju mladi, policija tvrdi da u posljednje vrijeme nijesu zabilježeni takvi slučajevi. Iz Uprave policije ističu da kontinuirano sprovode pojačane patrole i nadzor u tim zonama, kao i redovne provjere i saradnju sa upravama obrazovnih ustanova.

Uz to, policija navodi da u skladu sa Strategijom za droge 2024–2027. i pratećim Akcionim planom sprovodi intenzivne preventivne aktivnosti a poseban fokus je na obrazovnim ustanovama i mladima. Tokom 2025. godine održano je 69 predavanja u 63 osnovne i srednje škole, kojima je prisustvovalo 2.370 učenika, a aktivnosti su uključivale i obilaske školskih dvorišta i ugostiteljskih objekata, kao i direktan rad sa mladima.

Trgovina se mijenja: aplikacije, društvene mreže, QR kodovi
Najdalje u opisu promijenjenih obrazaca distribucije i dostupnosti ide Dušan Raspopović.

On tvrdi da kada je riječ o dostupnosti i mjestima na kojima se droga najčešće nabavlja, „nema nikakvih nepoznanica“ i da su droge, nažalost, lako dostupne i mogu se naći svuda. Kako kaže, poznate su i ciljne grupe i mjesta na kojima se mogu naći.

Posebno upozorava na činjenicu da djeca u Crnoj Gori i dalje nesmetano kupuju alkohol i duvanske proizvode, što pokazuje koliko su slabe granice između formalne zabrane i stvarne dostupnosti. To, prema njegovim riječima, stvara ambijent u kojem se legalni i ilegalni oblici rizičnog ponašanja međusobno hrane.

 

Raspopović

Raspopović izdvaja i pojavu QR kodova za prodaju narkotika, posebno kokaina. Navodi da su se oko 20. decembra prethodne godine pojavili QR kodovi za prodaju narkotika, da se to ponavlja posljednje dvije do tri godine u istom periodu i da ta vrsta onlajn trgovine nosi naziv SNOW i traje obično do polovine januara. Prema njegovim riječima, centar Podgorice, kao i različiti ugostiteljski i trgovački objekti, bili su oblijepljeni QR kod stikerima. Ovo se dešavalo i u drugim gradovima, naročito u primorskom pojasu.

On upozorava da za taj način prodaje do danas nema dovoljno konkretnih informacija od nadležnih institucija, iako je poznato da se takvi modeli distribucije psihoaktivnih supstanci šire širom svijeta i da je veoma teško otkriti ko stoji iza digitalne „maske“. Zato, kako kaže, ostaje važno utvrditi ko „na terenu“ obezbjeđuje pristup takvim sajtovima i kanalima.

Raspopović navodi i druge načine distribucije: blizinu škola, ugostiteljske objekte, turističke centre, kao i različite događaje koji se organizuju tokom ljetnje i zimske sezone. Tu se vidi i tenzija između zvanične policijske evidencije, prema kojoj nijesu zabilježeni slučajevi distribucije oko škola i terenskog iskustva eksperta koji tvrdi da su upravo takva mjesta i dalje rizične tačke.

Ulazak u rizični krug
Jedna od najvažnijih stvari koju sagovornici naglašavaju jeste da raniji kontakt sa psihoaktivnim supstancama ne znači samo ranije probanje, već i ranije uvlačenje u čitav niz drugih rizičnih ponašanja.

Iz CAZAS-a navode da srednjoškolci nijesu izloženi samo kontaktu sa psihoaktivnim supstancama, već i širem spektru pojava koje prate taj problem, uključujući različite oblike kriminalnih aktivnosti. U praksi, kako navode, primjećuju da su mladi sve češće uključeni u aktivnosti kao što su prodaja, prenošenje i omogućavanje korišćenja psihoaktivnih supstanci, ali i u druge oblike rizičnog i kriminalnog ponašanja, poput zelenašenja i srodnih aktivnosti.

I Raspopović govori o sve češćem uključivanju maloljetnika u distribuciju. Prema njegovim riječima, maloljetnici su sve češće posrednici ili dileri iza kojih stoje pojedinci ili organizovane kriminalne grupe. On razlikuje više profila takvih mladih: one koji žele da na brz i jednostavan način dođu do zarade, one koji na taj način dolaze do droge za sebe, kao i one koji su na to primorani ili ucijenjeni.

Dodaje i da maloljetnici sve češće vrše „pozajmice“ svojim vršnjacima uz određene novčane nadoknade, te da je u porastu i problem kocke kod maloljetnika. U širem smislu, kaže, raste i maloljetnički kriminalitet u svim pojavnim oblicima - od nasilja i upotrebe oružja do ulične prodaje droga i drugih oblika delinkventnog ponašanja.

Takav opis pomjera temu daleko izvan uskog medicinskog okvira. Ovdje više nije riječ samo o zdravlju, već i o bezbjednosti, socijalnoj ranjivosti, porodičnom nadzoru, školskom okruženju, ekonomskim pritiscima i kriminalnim mrežama koje pronalaze put do mladih.

Raspopović upozorava i da konzumacija alkohola i pojedinih droga u određenim krugovima mladih dobija dimenziju statusnog simbola ili prestiža, što dodatno podstiče eksperimentisanje i normalizuje rizična ponašanja.

 

KCCG/M.Babović

Najslabija karika sistema
Jedna od najsnažnijih tačaka svih odgovora jeste pitanje šta se dešava kada problem već postoji. Upravo tu se vidi koliko je sistem neujednačen i koliko su maloljetnici u posebno teškoj poziciji.

Iz KCCG navode da se posljednjih nekoliko godina bilježi porast broja mladih koji imaju problema sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci. To se, kako ističu, posebno vidi u ambulantnom radu, gdje se često javljaju roditelji koji traže savjet i stručnu pomoć o tome kako da pristupe problemu kod svoje djece i kako da prepoznaju rane znake zavisnosti.

Međutim, KCCG istovremeno pojašnjava da na Klinici za psihijatriju „Dr Dušan Kosović“, na Odjeljenju za poremećaje izazvane upotrebom i zavisnošću od supstanci sa jedinicom poluintenzivnog liječenja, pružaju usluge punoljetnim licima, te da su najmlađi pacijenti na tretmanu imali 20 godina. To je važna ograda: odsustvo mlađih od 18 godina u toj ustanovi ne znači da maloljetnici nemaju problem, već da se njihov tretman ne odvija unutar tog okvira.

Upravo na to direktno upozorava CAZAS, navodeći da programi prevencije i podrške za mlade u Crnoj Gori očigledno nijesu dovoljno dostupni, ni kada je riječ o opštoj populaciji mladih, ni kada je riječ o onima koji se već suočavaju sa problemom bolesti zavisnosti. Posebno naglašavaju da je važno praviti razliku između opšte populacije mladih i maloljetnih osoba koje već imaju problem sa zavisnošću, jer se ta druga grupa nalazi u naročito teškoj situaciji.

Sekulić otvoreno kaže da to u praksi često znači da su roditelji prinuđeni da pomoć traže u zemljama regiona, jer u Crnoj Gori još ne postoje uslovi za stacionarno liječenje maloljetnika, dok su ostali dostupni kapaciteti veoma ograničeni i nedovoljni u odnosu na rastuće potrebe.

To je možda i najteža rečenica cijelog materijala: država problem registruje, ali kada maloljetnik već ima ozbiljnu zavisnost, porodica često nema gdje da ga adekvatno smjesti i liječi unutar sistema u Crnoj Gori.

Prevencija nije ista za svu djecu
Gotovo svi sagovornici, bez obzira na to dolaze li iz policije, NVO sektora, zdravstva ili ekspertskog miljea, vraćaju se istoj tački: prevencija je ključna, ali nije dovoljno snažna, standardizovana i rano usmjerena.

Policija navodi da sprovodi predavanja u školama, obilaske i preventivne mjere. Škole imaju stručne službe. NVO sektor sprovodi radionice, savjetovanja i direktnu podršku mladima i roditeljima. Zdravstveni sistem pruža pomoć kada problem postane vidljiv. Sve to postoji. Ali zajednička poruka odgovora jeste da to nije dovoljno povezano, dovoljno trajno niti dovoljno prilagođeno uzrastu.

Iz Juventasa navode da se sprovode različite aktivnosti usmjerene na prevenciju i podršku mladima, ali da ono što nedostaje jesu standardizovani programi prevencije, tako da informacije budu iste i dostupne na isti način svim mladima u Crnoj Gori, bez obzira na to gdje žive. Ti programi, kako navode, moraju biti zasnovani na naučno potvrđenim pristupima koji daju rezultate i usmjereni su na jačanje otpornosti mladih kroz prilagođene tehnike i rad. Posebno ističu da se ne može svima slati ista poruka: nije isto govoriti o prevenciji prve upotrebe onima koji još nijesu probali nijednu supstancu i onima koji su već eksperimentisali sa više psihoaktivnih supstanci.

Iz odgovora svih sagovornika proizilazi da se Crna Gora nalazi pred vrlo jasnim izborom. Može da nastavi da se i se dalje uglavnom bavi posljedicama a to je onda kada policija registruje djelo, ili u školi uoče poremećaj u ponašanju, kada roditelji postanu očajni, kada ljekari prime mladog čovjeka koji je već duboko u problemu, kada se pojave dugovi, nasilje, kriminalne veze i urušene porodične dinamike...
Dodatno naglašavaju da prevencija ne može ostati na jednostavnoj poruci da je droga štetna, već mora biti usmjerena na jačanje socio-emocionalnih vještina i otpornosti mladih na pritiske i rizična ponašanja.

Iz CAZAS-a dodaju da preventivni programi, i kada postoje, često ostaju ad hoc inicijative nevladinog sektora ili obrazovnih ustanova, koje same po sebi ne mogu dati održive rezultate bez adekvatne sistemske podrške. Oni insistiraju da prevencija mora obuhvatiti upoznavanje mladih sa rizicima, razbijanje mitova o drogama, razvoj medijske pismenosti, posebno u odnosu na uticaj društvenih mreža, kvalitetnije provođenje slobodnog vremena i podsticanje kreativnih, sportskih i drugih zdravih aktivnosti.

Raspopović, sa svoje strane, smatra da preventivni programi nijesu na odgovarajućem nivou i da ih je neophodno usavršavati, jer ne postoje specijalizovani programi i institucije usmjerene na maloljetnike kao posebnu populaciju koja zahtijeva poseban tretman. Po njegovom mišljenju, saradnja obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sistema nije uvijek dovoljno koordinisana, a izostaje i rana identifikacija djece koja su u riziku od zloupotrebe. Ide i korak dalje, pa kaže da nedostaju i rehabilitacioni centri za maloljetnike, kao i poseban sud za maloljetnike, što dodatno sužava prostor za djelovanje.

Porodica i škola – prvi filter koji često kasno reaguje
Ako postoji tačka u vezi sa kojom nema razlike u mišljenju među sagovornicima, onda je to važnost porodice i škole u ranom prepoznavanju problema.

Iz KCCG navode da prevencija i rano prepoznavanje problema predstavljaju najvažnije faktore u borbi protiv bolesti zavisnosti. Porodica i obrazovne institucije, kako ističu, imaju važnu ulogu u uočavanju prvih promjena u ponašanju mladih i njihovom pravovremenom upućivanju na stručnu pomoć. Posebno naglašavaju da članovi porodice treba da se obrate stručnim licima bez straha od stigmatizacije i da je veoma važno izbjeći minimiziranje problema, jer rano reagovanje znatno povećava šanse za uspješno liječenje i oporavak.

Raspopović gotovo istim intenzitetom insistira da porodica i škola imaju centralni značaj u ranom detektovanju problema zavisnosti. To su, kaže, prostori u kojima djeca provode najveći dio vremena, pa su samim tim i šanse najveće da se primijete promjene u ponašanju, raspoloženju, emocionalnom ispoljavanju, koncentraciji, konfliktima, školskom uspjehu, higijenskim navikama i ukupnom funkcionisanju djeteta.

Ali praksa, upozorava on, pokazuje da problem često dobije ozbiljne dimenzije prije nego što bude primijećen od porodice i škole. Zato smatra da treba produbljivati i intenzivirati neposrednu komunikaciju između roditelja i školskih stručnih službi radi pravovremenog uočavanja problema.

Stvarni izbor države
Iz odgovora svih sagovornika proizilazi da se Crna Gora nalazi pred vrlo jasnim izborom. Može da nastavi da se i se dalje uglavnom bavi posljedicama a to je onda kada policija registruje djelo, ili u školi uoče poremećaj u ponašanju, kada roditelji postanu očajni, kada ljekari prime mladog čovjeka koji je već duboko u problemu, kada se pojave dugovi, nasilje, kriminalne veze i urušene porodične dinamike...

Postoji i drugi način, koji je za ovako nepovezan i inertan sistem težak, ali bi mogao da da dugoročne rezultate, što potvrđuju i brojni sagovornici Pobjede - da se prevencija shvati ozbiljno, da se standardizuje, da se prilagodi uzrastu, da poveže školu, porodicu, zdravstveni sistem, policiju, socijalne službe, lokalne zajednice, sport, kulturu i medije, da otvori stvarne servise za maloljetnike i da roditeljima omogući da pomoć dobiju prije nego što budu prisiljeni da je traže van zemlje.