Da li često kažete "da" kada zapravo želite da kažete "ne"? Gubite li osjećaj sopstvenog identiteta u pokušaju da ugodite drugima?

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Sklonost ka ugađanju ljudima, iako frustrirajuća za mnoge, nije slučajna. Možda zapravo potiče iz načina na koji je čovjek evolucijski oblikovan da se nosi sa stresom.

Reakcija na stres

Ljudi su opremljeni urođenim mehanizmima za suočavanje sa strahom i anksioznošću. Poznate kao „bori se, bježi, zamrzni se i umiljavaj se“, ove reakcije pomažu nam da preživimo izazovne situacije. Dok nas „bori se“ i „bježi“ pokreću ka akciji, a „zamrzni se“ nas parališe, reakcija „umiljavanja“ je suptilnija. Ona podrazumijeva smirivanje ili udovoljavanje drugima, radi umanjivanja rizika ili izbjegavanja konflikta.

Umiljavanje se često javlja u napetim ili haotičnim sredinama. Za dete koje odrasta u kući punoj stresa, tenzije ili nepredvidivosti, ova reakcija može postati glavna strategija za smanjenje napetosti. Ako se ispostavi da je ponašanje koje uključuje pretvaranje, slaganje ili preteranu prilagodljivost efikasno u sprečavanju konflikta ili kazne, mozak to počinje da povezuje sa osjećajem sigurnosti. Vremenom se takvo ponašanje učvršćuje, i prelazi u automatski obrazac koji se zadržava i u odraslom dobu.

Evolucijsko porijeklo

Iz evolucijske perspektive, ova reakcija ima smisla. Naši preci su živjeli u malim zajednicama, gde su sukobi mogli ugroziti opstanak. Biti osjetljiv na emocionalna stanja drugih, posebno dominantnih članova grupe, bilo je ključno za očuvanje harmonije. Sarađivanje i umirivanje su postali alati za preživljavanje.

Iako danas ne živimo u sredinama koje zahtijevaju stalno emocionalno balansiranje, ako je umiljavanje bilo uspješan mehanizam za suočavanje sa stresom u djetinjstvu, često ostaje prisutno i u odraslom životu, posebno u profesionalnim odnosima, vezama i prijateljstvima.

Bovenova teorija i ugađanje drugima

Bovenova teorija porodičnih sistema nudi dodatno objašnjenje razvoja ponašanja koje ugađa drugima. Marej Boven je smatrao da je ljudsko ponašanje oblikovano emocionalnim obrascima koji se prenose generacijama. Dete koje odrasta u anksioznom porodičnom sistemu može apsorbovati tenziju u domaćinstvu i pokušati da je ublaži postajući „posrednik“ ili „pomiritelj“. Tako ono uči da stavlja tuđe potrebe ispred svojih kako bi očuvalo ravnotežu – često na sopstvenu štetu.

U tom svjetlu, ugađanje drugima ne treba posmatrati kao karakternu slabost, već kao naučeno i iskustvom učvršćeno ponašanje.

Primjer iz prakse: Emili

Zamislite Emili, koja je odrasla u porodici gdje su roditelji često vodili burne rasprave. Kao dijete, primijetila je da će majka prestati da viče ako Emili kaže: „U redu je, mama“ ili ponudila pomoć. Taj obrazac se pokazao djelotvornim, pa ga je Emili nastavila koristiti. U odraslom dobu, Emili neprekidno pristaje na nerealne zahtjeve svog šefa, preuzimajući previše posla kako bi „održala mir“. Njeno ponašanje nije iracionalno – mozak je naučio da je ugađanje drugima sigurnosni mehanizam. Nažalost, ono što je nekada bilo sredstvo opstanka sada je pretvara u osobu koja je preopterećena i necenjena.

Prekidanje obrasca

Prepoznavanje porijekla svoje potrebe da se ugodi drugima prvi je korak ka promeni. Samosvjest omogućava da se zastane prije nego što instinktivno pristanemo na nešto, i da se preispita da li je to zaista potrebno. Dok učimo da podnesemo neprijatnost postavljanja granica i izražavanja svojih potreba, započinjemo transformativni put oslobađanja od starih obrazaca.

Na primjer, umjesto automatskog „da“ na svaki zahjtev, možete reći: „Potrebno mi je malo vremena da razmislim o tome.“ Ako vas prijatelj zamoli za uslugu koja bi vas preopteretila, možete odgovoriti: „Ne mogu sada to da uradim, ali mi je drago što si pomislio/la na mene.“

Ove male promjene u odgovoru ne samo da potvrđuju vaše sopstvene potrebe, već i postavljaju temelje za zdravije odnose i jači osjećaj lične vrijednosti.